Приказивање постова са ознаком tragovi. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком tragovi. Прикажи све постове

уторак, 7. октобар 2025.

Vetar se baš raspričao




Jutros su procvetale ptice u debeloj tišini krošnje, stare jabuke. 

Tako se i jutro razigralo sa suncem, uz topli naklon nadolazećem danu.


Okrećem pogled direktno u tu sjajnu loptu, zatvorenih očiju, puštajući zrake da mi škakljaju lice.

U daljini  planinski venac plete mrežu sa paučinastim oblacima.

Poslednji tragovi prethodnog dana su odavno iščezli.

Samo je još u uglavi odsjaj proteklih minuta.


Nesklad misli se bori sa vidljivim skladom dana.

Lišće me upoznaje sa povetarcem.

Članovi klana osa nasrtljivo njuškaju dlan. umazan sokom pojedene smokve.

Đina se udobno premešta iz hlada, na jednu dozu sunčanja.

Težek pseći život.


Divan dan, koji ni po čemu neću pamtiti, jer ništa se loše nije desilo.

Obično pamtimo loše stvari.

Ili ne postoji ništa loše, samo smo mi ponekad takvi.

U daljini čujem mukanje krave.

Da li je gladna, odvojena od teleta ili plaća cenu svog obroka u vidu toplog mleka...


Na drugoj strani sela, sa neba silazi  mali oblak, oprezno, preko belih stepenica.

Đina se vratila u hladovinu.

Ose i dalje zuje svoju priču.


Petao u komšiluku ima čudan smisao za humor, kukuriče na svakih deset minuta.

Bojim se da komšinica ne zna za šalu.

Možda je rešila da skuva supu.


Vetar se baš raspričao.

Odoh da pristavim kafu.

Vreme je...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


уторак, 14. јун 2022.

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

уторак, 15. јун 2021.

Prokleti tren sa hiljadu mana










Mi jedva da smo dvoje ljudi

Na raskršću života, kružni tok
Ne odbacuj  ništa, samo budi
Ovom našem trajanju dok ističe rok

Mi smo samo odjeci gladi
Žestoki sunovrat sličnih htijenja
U sebi ostali zauvijek mladi
Gledajući ogledalo kako se mijenja

Mi nismo nastali za nekoliko dana
Nebo nas je stvaralo u danima groma
U prokletom trenu sa hiljadu mana
U uspavanom tijelu sa gomilom broma

Da li je lakše kad se bol skrije
Kada kroz vene prođe sablasni mir
Ili u iskonskom kriku ništa više nije
Da li je lakše samo se pustiti niz vir

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Blijeda slika emotivnog šoka
Jungov opis kad neko poludi
Ponornica, rijeka ukradenog toka

Obrisani tragovi grebanja kože
Svaka riječ je urezana zubima
Zapamćena koliko to tijelo može
Koliko nas nježnost učini grubima

Mi jedva da smo dvoje ljudi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

четвртак, 18. март 2021.

Izađi

 






Napokon, izađi iz mog života,
Vrata su ti lijevo, iza srca.
Preskoči preko zaraslog plota,
Ponesi i tu suzu što iz oka frca.

Ne okreći se, hodaj, samo idi,
Svi tvoji tragovi biće brisani.
Ne brini, niko neće ni da vidi,
Kako izdišem vazduh, već disani.

Kad padneš u dubok, raspuknut klanac,
Biće to kraj neoprostive, sulude trke.
Potpuno se prekida dugački, čelični lanac,
Karike zveckaju kroz noći, potpuno mrke.

Nikako neću da mislim o tebi,
Žuboreći nestaješ sa rijekom snova.
Kožu si gužvala, sad je zagrebi,
Neminovno dolazi neka druga, nova...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 23. јануар 2020.

Tragovi



Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.
Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.
Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.
Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.



Povuče me jutro za uši...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 28. август 2019.

Na uglu ulice




Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.
Dok odmičeš visoko trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.
Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.
Još ponekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.
Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.
Čekam te...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 3. април 2018.

Snovi na vratima





U bajci života, ti si princeza,
Usamljeni hrast u sred oluje.
Tvoje lijepo od dobrog ne preza,
Sve što si ti, u osmjehu tu je.

Mnogo je tragova na tvom licu,
Sićušnih bora, mreže oko oka.
Kao kad čitavo jato se stopi u pticu,
I sve poplavi u vidu jakog otoka.

Opkolila si život sa svih strana,
Kao kad vojska osvaja teren.
U područiju sjećanja pukla je brana,
Voda je doprla u duše suteren.

Dole je sve mokro od navale suza,
Što stigoše kao nenejavljeni monsuni.
Čuju se jecaji neodsviranog bluza,
Nepostojeći zvuk što uši ti puni.

U bajci života, ti si još uvjek glavna,
Uloga je napisana samo za tebe.
U rođenom sokaku si postala slavna,
U sopstvenom grlu gorak ukus te grebe.

Mnogo će vode još proteći,
Dok snove ne ugledaš na vratima.
Koliko puta se trebaš opeći,
Dok na ugašenoj vatri sjediš satima.

Monsuni su prošli, pristiže suša,
Na licu se urezala još jedna bora.
Kao da je istetovirana duša,
Shvatila da hladne obloge staviti mora.



Sve što si ti, u osmjehu tu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 19. октобар 2017.

Tragovi





Peo sam se na mnoge vrleti,

Ostavljao tragove u travi.

Probao sam sebe i prokleti,

Prije nego me konac zivota udavi.



Uske staze me vukle za nogu,

Vjetrovi me gurali u leđa.

Sve bliže sam bio Bogu,

Među nama samo tanka međa.



Jedan proplanak opkolila je šuma,

Svuda je drveće na straži.

Jedan čovjek prolazi bez šuma,

Jednu istinu napadaju laži.



Ispod čizme savija se cvijeće,

Po zemlji je polegla i trava.

Jedan čovjek okrenuti se neće,

Njegov put je linija prava.




Jedan čovjek okrenuti se neće...



Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

недеља, 31. јул 2016.

Na uglu ulice


Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,

Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još po nekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

субота, 7. мај 2016.

Svlačiš se



















Gledam te dok se svlačiš,
Haljina pravi na podu gužvu.
Tijelom izvajanim jutro mračiš,
 
Tvoje tragove skupiću u spužvu.

U ritmu poznatom igraš, bjesniš,
 Korak se pružio, cipelom lupa.
 Kad god se sretnemo, ti se žestiš,  
A podpetica ti gluha, tupa.

Savršen sklad uz nogu ti ide,
 Ni noć ti ne može pobjeći.
 Od tvog dodira mi misli bride,
Tijelo ti izranja iz tkanine, odjeći.


Koža ti sija, uporno vlažna,  
Jedan zrak je pao na poru.
 U mom životu, vrlo si važna.
Kao hljeb, što se osušio u koru.


Grudi uporno štrče ispod bluze.

Pokušavam da ih prstima obuzdam.

Te bradavice, savršene muze,

Sa njih klizim, tamo gdje… samo ja znam.



Tako obučena, divno se skidaš…



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic