Tragovi

Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.

Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Hvala bogu i to će proći

Mnogo je toga po uglovima mraka.
Skupilo se svašta u ovoj zubatoj noći,
Pocjepani jastuk postade ko traka. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Stojim na vodi, a na nogama blato. 
Koliko još uspona na red će doći? 
Dok sam padao, skupljao sam zlato. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Ne saginjem glavu niti gledam gore. 
U meni su prirodne natprirodne moći. 
Gledam samo pravo, tamo gdje je more. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Sa vrhova me opet sjeverac pokosi, 
Pa se sagnuh ispod, u naručje samoći. 
Kao da čuh eho, neko viče: kako si!? 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Došao sam tamo gdje ruše pod skelama. 
Gdje se dan vrti oko ništavne ponoći. 
Baš tamo gdje se sjena oduvjek prelama. 
Pitanje: kako si? još mi je od pomoći. 

Dobro sam! Hvala bogu i to će proći...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kako to opisati

Od sreće ne možeš disati,

Kad slušaš poznati stih.

Pokušavaš mi to opisati,

A glas ti je mekan i tih.

U oku ti odsjaj čuđenja,

Zar je već provirio dan?

Sa lica nestaje trag buđenja,

Pod jastuk je skliznuo san.

Sve riječi su stale na vrh prsta,

Sa čela ti sklanjam pramen kose.

I meni već osmjeh zateže usta,

Sa tvojim usnama moje se nose.

Ubrzo si dan zajahala skokom,

Zgrabila ga čvrsto rukama za grivu.

Nestalo je čuđenje i sinulo oko,

I sunce je zlatom poprskalo Ivu.

Dok pjevušim poznati refren,

Od sreće ne mogu disati.

U mojoj glavi si svaki tren,

Kako to opisati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Odsanjani san

Noć se grčila porađajući jutro, dan,

Jastuk je prekriven dužinom tvoje kose.

Sa očiju mi otpada odsanjani san,

Sa usana ti popih par kapi rose.

Okrećeš  se na drugu stranu i vučeš ćebe,

Dužina leđa baca duboku sjenu.

Prstom ih prelazim dok oko mi zebe,

Iskra blijesnu, kao da munja sijevnu!

Lijeno se protežeš, ruka para zrak,

Dodiruješ me nogom, dugom kao milja.

Na lice ti pade  svjetlo, sunčevi trak,

Da li je to san? Ne! Ipak je zbilja.

Rukom zaplovi prema mojoj ruci,

Dodir te kože je mekan kao svila.

Čaršaf polako sa mene svuci,

I budi vjetar, kao što si nekad bila...

Sa usana  ti pijem par kapi rose...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic