Lica uzorana brigama

Miris prosečnosti

Dopire do hladnog

Dodira razočarenja

Likovi pod kapama

Brane se od sjaja

Tek rođenog dana

Pokrivajući telo kaputom

Punim tajnih odaja

Pogled uperen u vrhove

Pohabanih cipela

Govori reči

Nikad izgovorene

Uši navikle na buku

Osećaju se loše

Pod slojem prašnjave tišine

Notorne izbeglice

Iz realnosti

Serijski migranti 

Iz emotivnih kriza

Lica uzorana brigama

Duboke brazde

Mračnih misli

Potpuni nesklad

Između juče i sutra

Lomi se parazitska veza

Sa ovim nesnosnim danas...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dodir bez dodira

Nosila je dugu kosu
Bila je veoma mlada

Znala je da ćuti
Dok sanja vlažne snove

Savršeno se spuštala u sebe
Kad god joj je to trebalo

Rečima je brisala vlagu sa prozora
Držeći čelo na hladnom staklu

Umela je da sedi kao kraljica
Onako, uspravnih leđa i glave
A glava, lepa i mirišljava
Kao tek ubrano, sazrelo grožđe

I mrak joj je stidljivo prilazio
Bojeći se tog svetla iz očiju
Odraza tvrde i usečene sadašnjosti

Jedino je mesec silazio bez bojazni
Jasan i jednostavan u nastupu
Ne želeći da propusti ni tren
Protezanja  njene krhke figure

Njenog razdeljka sa strane
Neobično počešljane frizure
Koja te začas dovede u škripac
I zaustavi ti ruke u pokretu

Ukoči ti prste pred željom
Da je dodirneš bez dodira

Da je spakuješ u pletenu korpu
Punu jabuka i odneseš negde
Gde mirisi rastu ispod uha

Ispod mekane ušne resice
Naježene sitnim svetlim dlačicama
Kao nekim paperjem koje ume da govori

Koje zna i vetar da  prenese u visinu
I dostojanstveno odbrani svoju moć
Da osmehom zaprepasti i tvorca

Nosila je dugu kosu
I bila je veoma mlada... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Silueta duha

 

Dolaziš mi u snove, kopajući rov,

Tunel, kojem ni ne slutim kraj.

Ponekad sam loš, mrzovoljan kov,

Želim da nestaneš direktno u... raj.

Mrviš me, prosto uvijaš mi kosti.

I kad ne volim te, ja te ne mrzim.

Bože, bože molim te, oprosti!

Lomiš me samo dodirom brzim.

Svitanja me bacaju u očaj,

Osjećam te, sasvim ispod uha,

Ili idi ili sve to što imaš, daj!

Da li si stvarna ili silueta duha?

Oštra kost se zabija u kožu.

Tijelo se uvija trpeći bolove.

Đavoli zauzimaju udobnu ložu,

Dok snijeg prekriva brda i dolove.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Otima se pogled

I sada se sjetim,

Tvojih oštrih obrva,

Hoću na jednu da sletim,

Jer si mi jutros misao prva.

Voda curi iz oka,

Jezikom lovim te kapi,

Puna su usta tog soka,

A ime ti sa usana vapi.

Otima se pogled, bježi,

Srećem ga samo na čas.

Oko u glavi duboko leži,

Njime uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,

Ljubim je da nestane,

Puno i dugo, kada se mora,

Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,

Pa mora da se desi dodir. 

Ponekad uštogljen i krut,

Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sa druge strane

Sa druge strane rijeke,
Smrt se iskeženo smije.
Život dobija obrise meke,
Na ovoj obali ništa više nije.

Brzo se mijenja scena na trgu,
Nema ovdje nikog ko svjetlo daje.
Naslonjene su glave,jedna na drugu.
Zli jezici laju,a jedna riječ traje.

Boli me taj dodir sirovog mesa!
Na prstima rane, nezarasle kraste.
U duši smrad upotrebljenih kesa,
Sve ste mi uzeli, samo tijelo daste.

Sa druge strane rijeke, neko me zove!?
Ili je to zvuk propadanja svijeta?
Zaboravljajamo stare, uz smrti nove,
Otkopavamo zime, zakopavajući ljeta.

Čujem neki glas, kao da se guši,
Doziva me neko uz samrtni dah.
I sa ove strane, obala se ruši.
Rijekom plovi tijelo rasuto u prah.

Nema ovdje ničeg...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ona

Kao san, samo titra, obuzima ,

Kosa joj pada niz ramena

Na prepad dolazi i uzima,

I ono skriveno ispod kamena.

Dodir joj je surovo nježan,

Od takvog oružja nema odbrane.

Pogled vreline, a ledeno sniježan,

Tijelo je upucano, a nema rane,.

Kao magla, mekano oblaže oko,

Kroz vene dolazi ta anestezija.

Polako toneš skroz duboko,

U zjenicama ti samo osmjeh sija.

Kao san, titra…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav   Makljenović

Odsanjani san

Noć se grčila porađajući jutro, dan,

Jastuk je prekriven dužinom tvoje kose.

Sa očiju mi otpada odsanjani san,

Sa usana ti popih par kapi rose.

Okrećeš  se na drugu stranu i vučeš ćebe,

Dužina leđa baca duboku sjenu.

Prstom ih prelazim dok oko mi zebe,

Iskra blijesnu, kao da munja sijevnu!

Lijeno se protežeš, ruka para zrak,

Dodiruješ me nogom, dugom kao milja.

Na lice ti pade  svjetlo, sunčevi trak,

Da li je to san? Ne! Ipak je zbilja.

Rukom zaplovi prema mojoj ruci,

Dodir te kože je mekan kao svila.

Čaršaf polako sa mene svuci,

I budi vjetar, kao što si nekad bila...

Sa usana  ti pijem par kapi rose...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic