Povjetarac

 

Bila je kao otisak moje želje.

Razlog mojih skrivenih stremljenja.

Blistavi  raspršivač svim mojim sumnjama.

Čistač sa ogromnom četkom, mog taloga, mog otpada.

Brza pokretna stepenica iz pesimizma u šmekerski dan.

Mali rudnik sa ogromnom količinom zlata.

Ustajale sjenke učmalog grada, nisu pokrile njen sjaj.

Samo su ga naglašavale.

Znao sam je dugo ćutke posmatrati, dok nešto radi ili priča.

Govorila je cijelim tijelom.

Znala je sve objasniti jednim pokretom.

Ozareno se smijala na svim jezicima, a najljepše je psovala na francuskom.

I šaptala!

Rijeka skladnih i melodično kotrljajućih riječi, doticala mi je do srednjeg uha, dok je glava,nepomična i utrnula, pokušavala progovoriti očima.

Dugo stojim kraj prozora.

Pokušavam da je kroz maglovito staklo sjećanja prizovem.

Vijekovima je nema, ama ima!

Kroz svaku dlaku na rukama se probije iz tih vremenskih daljina, tiho kotrljajući:

-Je suis venu...

Poslednji noćni tramvaji sustižu prve jutarnje.

Misli se roje kao varnice iz strujnog dotoka.

Jedini putnici kroz usnuli grad.

Jedini svjesni požara života, bez želje i snage da ih gasimo.

Duge neizbrisive noći uz: „Call me the Breeze“, J.J.Cale-a i čašu gustog, crnog Plavca.

Ili nekog drugog vina, što oblaže grlo i svijest ljekovitim svojstvima.

Prozor se i dalje magli, kao da želi pomoći.

Bistar um tu ne može ništa.

Mali talasi me moćno zapljuskuju.

Moj čamac je odvezan i nije me briga.

Noćas oluje stižu bez najave.

Talasi zapljuskuju obalu, a srce usporava ritam, tonući sve dublje, ispod svjetlucave površine rijeke.

-Je suis venu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Odraz nesporazuma

Kratak odsjaj sunca odskače od rijeke
Druga obala  mami visokom topolom

Duboko u meni pitanja se množe
Ali slutim da odgovora nema
Dok se u nedogled proteže
Ovaj  rastegljiv trenutak
U kojem se hrvu tanki kraci magle
Sa umornim i blijedim, bezvoljnim suncem

Izgubljen i pronađen stotinu puta
Zaleđen osmijeh lebdi iznad brade

U vodenom ogledalu je odraz nesporazuma

Stvarnost zna kako se ćuti
Zaborav ne vrijedi ništa

Znam šta sam i ko sam

Iluzija života navire
Kao hladni prsti preko čela

Istina je podmukla, za ne?

Odlučnim koracima korača
Ka mjestu gdje će neminovno stati

Nema straha, dok oštrica siječe
Odumrla očekivanja

Nema straha, nema čekanja
Sve se skupilo u ovo jedino, sada... 

.

Dopisnik iz Džepova Snova

Branislav Makljenović

Samo jedan griz

Jedna je ruka dotakla lice,

Prstima , samo ovlaš po koži.

Iz oka izvadila čelične žice,

Zapalila vatru koju još uvjek loži.

Jedno je oko pogledalo plavo,

Prosulo se u potpuni tirkiz.

Prošlo mi kroz zjenicu, pravo,

Pojelo me, ostao je samo jedan griz.

Jedna je noga prišla mojoj,

I pripila se butinom tijesno.

Uzavrela je u krvi svojoj,

Upalila je i moju bijesno.

Jedna je glava klonula sneno,

Između ramena i moje glave.

Od tada nisam snom ni treno,

Od tada je moje misli slave.

Jedna se žena pomolila iz sna,

Uporno doziva moje ime.

Bože, odakle me ona zna?

Da zovem je, nemam čime.

Jedan san se pomalo budi,

Kao kad magla otkrije rijeku.

Jedan čovjek odavno ludi,

Gledajući ženu kao iluziju neku.

Jedan čovjek gleda iza sebe,

Prazno je, ničeg nema tamo.

Mislio je da će vidjeti tebe,

Nestala si, to oboje znamo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Slika, onako iz ruke

Slika se radja iz ruke,
Onako, ko polivena bojama,
Dok platno ostaje neosjetljivo,
Na sve pokušaje uljepšavanja.

Neki čovjek svira klavir. 
U holu metroa odjekuje zvuk.
Prolaznici se zgledaju, ne vjerujući,
Da je ljepota dostupna svima.

Neki čovjek svira klavir,
Ne očekujuci da bilo ko sluša,
Taj dragocjeni zvuk ispod prstiju,
Što se zabija u uši kao vjetar.

Neki čovjek sjedi i svira klavir,
Dok rijeka ljudi odlazi u nepoznato.
Samo sjedi i svira, potpuno gluv,
Za najezdu nadolazećih zvukova.

Jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa,
Šireći zvuk nezaustavljive ljepote,
U trenu nepodnošljive lakoće postojanja.

Slika se rađa iz ruke,
Onako, polivena bojama.
Dok jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir,
I prste zabija duboko u dirke,
Koje kao da se tope pod jagodicama,
Pa otpadaju i lete visoko do stropa.

Jedan čovjek svira, ne zastaje.
Čitav svjet je u tom klaviru,
I on ga mirno komada brzim prstima,
Ispuštajuci dragocjeni zvuk, poput vjetra.

Jedan čovjek se radja iz oka,
Onako, kao parče odsječenog sunca.
I ostaje neosjetljiv na pokušaje uljepšavanja.
Dok svira klavir u holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Sam sa sobom sudaren

Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.

Zaurlaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sa druge strane

Sa druge strane rijeke,
Smrt se iskeženo smije.
Život dobija obrise meke,
Na ovoj obali ništa više nije.

Brzo se mijenja scena na trgu,
Nema ovdje nikog ko svjetlo daje.
Naslonjene su glave,jedna na drugu.
Zli jezici laju,a jedna riječ traje.

Boli me taj dodir sirovog mesa!
Na prstima rane, nezarasle kraste.
U duši smrad upotrebljenih kesa,
Sve ste mi uzeli, samo tijelo daste.

Sa druge strane rijeke, neko me zove!?
Ili je to zvuk propadanja svijeta?
Zaboravljajamo stare, uz smrti nove,
Otkopavamo zime, zakopavajući ljeta.

Čujem neki glas, kao da se guši,
Doziva me neko uz samrtni dah.
I sa ove strane, obala se ruši.
Rijekom plovi tijelo rasuto u prah.

Nema ovdje ničeg...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Moždana futrola

Otresam jutro sa mokre kose,
Puštajući dan da preuzme kontrolu.
Sa zemljom su se spojile noge bose
I sve su misli upale u moždanu futrolu.

Njušim vazduh što miriše na krv,
Pluća se pretvaraju u užareni mijeh.
Zemlja  me steže, jer bijedni sam crv,
Sve moje nevino, sada je već grijeh.

Rijeka je krenula od sopstvenog izvora,
Zanesena ljepotom, njena prošlost je sada.
Sve što je zastalo, pokrenuti se mora,
Jer dole na ušću, potpuni mir vlada.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kišni dan

U džepu kaputa su mrvice,

Smrvljene kifle od juče.

Miris plijesni privlači pticu,

Da sleti na ispruženi dlan.

Hladno je i kiša pada...

Pognute glave grebem kragnu,

I nesvjesno krećem ka rijeci.

Usput gledam vrhove cipela,

Kojima markiram nesiguran pravac.

Hladno je i kiša pada...

Kapi proklizavaju sa rukava,

Polivajući suva mjesta na ulici.

Krajem oka slutim sivilo neba,

Ne nadam se ničemu, samo hodam.

Hladno je i kiša pada...

Prelazim tramvajske šine,

Tamo gdje se račvaju riječi.

Sudeći po uglačanosti,

Jedna je upravo izgovorena.

Hladno je i kiša pada...

Vrlo blizu čujem škripu metala,

U isti tren izbijam na strmu obalu.

Rijeka stenje od bremenitosti.

Jedan vrtlog se okreće oko sebe.

Hladno je i kiša pada...

Rijeka odnosi gomile prošlosti,

I nemam ništa protiv toga.

Samo pokušavam da nađem oslonac,

U mislima koje plivaju, jer:

Hladno je i kiša pada...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović