Samo jedan griz

Jedna je ruka dotakla lice,

Prstima , samo ovlaš po koži.

Iz oka izvadila čelične žice,

Zapalila vatru koju još uvjek loži.

Jedno je oko pogledalo plavo,

Prosulo se u potpuni tirkiz.

Prošlo mi kroz zjenicu, pravo,

Pojelo me, ostao je samo jedan griz.

Jedna je noga prišla mojoj,

I pripila se butinom tijesno.

Uzavrela je u krvi svojoj,

Upalila je i moju bijesno.

Jedna je glava klonula sneno,

Između ramena i moje glave.

Od tada nisam snom ni treno,

Od tada je moje misli slave.

Jedna se žena pomolila iz sna,

Uporno doziva moje ime.

Bože, odakle me ona zna?

Da zovem je, nemam čime.

Jedan san se pomalo budi,

Kao kad magla otkrije rijeku.

Jedan čovjek odavno ludi,

Gledajući ženu kao iluziju neku.

Jedan čovjek gleda iza sebe,

Prazno je, ničeg nema tamo.

Mislio je da će vidjeti tebe,

Nestala si, to oboje znamo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Rudo

Ušunjam se kroz kanjon Lima,
Tiho, kao mačak, kad skakavce lovi.
Bilo da je ljeto ili snježna zima,
U Rudom, na trgu, dočekuju me snovi.

Bilo kad jutro krmeljivo sviće,
Ili se sumrak spušta sa Tmora.
Rudo zagrli cijelo moje biće,
I ljubi me u čelo,dok nestaje bora.

Dok umor kao prašinu, rukom skidam,
Pogled mi za tren uhapsi Varda.
Moćnoj planini širok osmjeh dam,
Čuva Rudom san,kao kraljevska garda.

Lim ubrzava, teče u spoj sa Drinom,
Dijeli i spaja ljude sa one i ove strane.

Maslinastom probija tirkiz,kao klinom,
Čim zastane, po njemu sunce plane.

Dok iz stijena raste kočoperni bor,
I po brdima svuda posipa iglice,
Resići su ovce splandovali u tor,
Večeras će zvijezde hvatati ko svice.

Čovjek je ovdje pognuta prilika,
Uvijek, kao da sa zemljom zbori.
Čovjek je ovdje nedaća slika,
Vatra je ugašena, odavno ne gori.

Ponekad stanem okom na Kraljevo brdo,
Onda lijevom rukom Tmor povučem,
U pravcu Varde, koja me grli ludo,
Dok bijesne talase Lima,nogama stučem.

Sebična jutra dočekujem na Oštrelju,
Danima hodam po Ravni, ispod Kozlovače.
Sanjam za razbojem jednu prelju,
I ljepoticu Brezu, s proljeća, kako plače.

Čovjek je ovdje usamljen i gladan,
Nježne riječi i osmjeha bistrog.
Ovdje je čovjek bio postradan,
Ovdje je oduvjek i Bog bio strog.

Volio bih još jednom, odozgo sa Vranje,
Pustiti pogled da se pod Vardom svija.
Volio bih u džep strpati svijetlo danje,
Dok me čupavim proplankom miluje Previja.

Volio bih napraviti još jedan krug,
Sa Gradine, iznad Lima, preko Sokolovića.
Ravancima, Bijelom brdu i Štrpcima vratiti dug,
Pa opet do Lima, koritom Uvca, do obronka Bića.

Sa Vitog graba, Paštan brda, Strmice,
Vjetar fijuče i piše neku sms poruku.
Letim, a skroz mi je ozareno  lice,
Zavijam vučiju pjesmu na uho jednom vuku.

Odoh sad da sa Jastrebom letim,
I gledam ispod, odavno stvoreno čudo.
Moj duh se kreće po kanjonima vrletnim,
Moj duh, još će da budi uspavano Rudo.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović