Talog gorčine

Gore mi oči

Dok se dan

Davi u plitkoj noći

Koja tera krilati san

U raskošnu sobu

Opore anestezije

Razgovaram sa sobom

Poražen u igri

Sa nepoznatim pravilima

Puštam glas da nadjača

Akcenat iznad monotonije

Dižem ruke od Opore stvarnosti

Visoko iznad magle sećanja

Okrutnost čeka sahranu iluzija

Monstrum čežnje

Jaše na sankama ispraznosti

Kao Saučesnik halapljive noći

Gurajući poniženje

Uz čvornatu uzbrdicu

Izgužvan, mokar, prevaren... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Gizdavo ništavilo

Bezvoljni objekat sudbine

Sahranjuje još jednu iluziju

A uzaludnost  čežnje

Stvara strah od konačnog uspjeha

Saučesnik sam u traženju đavola

Spuštajući na tren dizgine

Svog krajnje prosječnog života

Prepuštajući se magiji mirisa

Pocjepanih oblaka, iza kojih

Se ubrzano širi plavo

Nebesko gizdavo ništavilo

Pod vječito mladim i neranjivim godinama

Kroz koje se osipa sekund po sekund

I parče po parče već memljive sujete

Probijajam led nepoznatog

Otkrivam čiste prostore

Potpuno nesputane obzirima

Snažnim trošenjem  uvećavam mržnju

Rođenu u velikoj zdjeli gorkog života

Izudaran teškim riječima

Izgreban ledenim pogledom

Tmuran i očajan kao kišno jutro

Upravo pristiglog novembra

U gradu željnom bar mrvicu svjetla

Iz rasipništva pretjeranog mraka

Kojim zatrpava duboke rupe osjećaja krivice

Potpuno nadmudrujući život

Igrajući se sa potrošenom sujetom

Kao nekom lutkom na dugačkom koncu

Dok se uljez skriva ispod tamne kapuljače

Iskradajući se iz samog sebe

Kao veoma vješt lopov pod sedativima

Saučesnik sam u traženju đavola... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Beskonačna praznina

 

Duboko carstvo vremena
Popunjava prostor, unutra i spolja

Iluzija  prosvjetljuje

svijet bez granica

Bez zvuka nema tišine
Nema ni prostora bez stvari

Bez duha nema čovjeka
Stvarno i nestvarno je jedno

Tišina u čovjeku otvara vrata svijesti
A kada su otvorena, soba se puni i prazni

Blistava moć svjesnog prisustva nadire

Gdje god me traže, tamo sam 

Prozirnost zrači kroz ovdje i sada

Između spolja i unutra, završen je most

Put kroz život se asfaltira
Radovi su u toku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odraz nesporazuma

Kratak odsjaj sunca odskače od rijeke
Druga obala  mami visokom topolom

Duboko u meni pitanja se množe
Ali slutim da odgovora nema
Dok se u nedogled proteže
Ovaj  rastegljiv trenutak
U kojem se hrvu tanki kraci magle
Sa umornim i blijedim, bezvoljnim suncem

Izgubljen i pronađen stotinu puta
Zaleđen osmijeh lebdi iznad brade

U vodenom ogledalu je odraz nesporazuma

Stvarnost zna kako se ćuti
Zaborav ne vrijedi ništa

Znam šta sam i ko sam

Iluzija života navire
Kao hladni prsti preko čela

Istina je podmukla, za ne?

Odlučnim koracima korača
Ka mjestu gdje će neminovno stati

Nema straha, dok oštrica siječe
Odumrla očekivanja

Nema straha, nema čekanja
Sve se skupilo u ovo jedino, sada... 

.

Dopisnik iz Džepova Snova

Branislav Makljenović

Zid od hladnog kamena

 

Neko me gađa kamenjem!

Neko me udara trnatom riječi.

Niko o meni ne zna ništa.

Niko od mene još ne bježi.

Još volim svoj mali život.

Mnogi mi ga kidaju kandžama.

Ne razumiju ga ogoljenog.

Od hladnog kamena me zidaju!

Još volim samo život,

Razgrađujem u sebi obor za krvoločne zvijeri!

Sve su se razbježale po ukletim šumama,

Odnijevši među zubima debele užase!

Naviru pitanja, narasta ilizija kao cepelin!

Sa očiju umivam debeli sloj tame.

Koraci tjeraju noge u saplitanje,

Ispod razjarenog stampeda, zgažen sam prvi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragičnost potiranja

 

Zaveden mitom napretka,

Mislim da sam bolji od svojih predaka,

Pametniji od svoje djece.

Iluzija razvoja me razara.

Braneći se od iskonske prirode,

Prezirem slabe i nerazvijene.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi,

Učeći kako da  ubrzano. odrastem.

I steknem kontrolu nad životom,

Želim da njegujem dušu kroz vječno djetinjstvo,

Da u njegovim manama gledam vrline,

Makar i kroz bolno prepuštanje nesazrijevanju.

Potreba duše za djetinjastim u sebi,

Izaziva mi obilnu radost življenja,

Ali i tragičnu želju za njenim potiranjem,

Uvijek spremnom lavinom samoljublja,

Kroz naizgled neprobojnu branu moralizma.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jesmo li to mi

Kako smo to stigli ovdje?
Šta tražimo, koga čekamo?
Ko je to u nama što traži odgovore?
Jesmo li to mi u nama?

Dok se svijet proteže u beskraj,
Ima li smisla otimati trenutak?
Koliko traje osećaj bespomoćnosti,
Kad si ukopan u mjestu?

Nigdje ne odlazimo, ali smo odsutni,
Na stalnom putovanju kroz samog sebe.
Uzalud tražeći sve što je već nađeno,
Zbunjeni slutnjom o vječitom zaboravu.

Iluzija o vlastitoj postojanosti,
Rasplinjava se pred nijemim svjedocima.
Praveći paučinu od ostataka istine,
Koja bi izdržala i teže prepreke od to malo laži...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Samo jedan griz

Jedna je ruka dotakla lice,

Prstima , samo ovlaš po koži.

Iz oka izvadila čelične žice,

Zapalila vatru koju još uvjek loži.

Jedno je oko pogledalo plavo,

Prosulo se u potpuni tirkiz.

Prošlo mi kroz zjenicu, pravo,

Pojelo me, ostao je samo jedan griz.

Jedna je noga prišla mojoj,

I pripila se butinom tijesno.

Uzavrela je u krvi svojoj,

Upalila je i moju bijesno.

Jedna je glava klonula sneno,

Između ramena i moje glave.

Od tada nisam snom ni treno,

Od tada je moje misli slave.

Jedna se žena pomolila iz sna,

Uporno doziva moje ime.

Bože, odakle me ona zna?

Da zovem je, nemam čime.

Jedan san se pomalo budi,

Kao kad magla otkrije rijeku.

Jedan čovjek odavno ludi,

Gledajući ženu kao iluziju neku.

Jedan čovjek gleda iza sebe,

Prazno je, ničeg nema tamo.

Mislio je da će vidjeti tebe,

Nestala si, to oboje znamo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović