Žena bez pokreta

Kratak susret očiju.

Kliše nježnog zagrljaja

Ljepota bačene ruže

Pukotina poljupca koji ostavlja pustoš

Zvuci klavira
Dok protjerujem sumnju

Škripa prozora
Kroz ljetnju svijetlost

Igra zavođenja
Aperitiv na terasi
Utišan razgovor
Uz miris vlažne stijene

U lavirintu uzdaha
Treperi požuda
Nekog nepoznatog svijeta

Visoka i snažna
Žena bez pokreta

Snaga nagovještava želju

Lice okrenuto usnama
Naglo se izgubilo u sjeni

Pod krošnjom utišanog platana
Koji sa moćne visine
Broji konvoje pobijeđenih vijekova 

Dok joj na licu lebdi osmjeh

U kojem nema stida

Bez imalo gorčine

Samo traka sjaja

Kao posle toplo izgovorenih riječi

Nebo je sivo

Ali suviše je rano za oluju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Sve zaboravim

Kad osmijehom kreneš
Da lomiš kosti
U pravilnoj kičmi
Kroz svaki pršljen
Jeza se skita
Dijeleći na pola
Razum i opijum

Zauvjek crtajući trag
Emotivnim laserom

Odlazeći nekud u neznano
Gdje ne postoji riječ
Samo osmjeh

Ili škrgut trošnih zuba
Kroz koje šišti vazduh
Udahnut kao srk
Toplog čaja od žalfije

U grlu pocjepanom
Duboko ranjenom
Prokletstvom psovke
Ispaljene rafalom

Bez imalo zvuka

Sve zaboravim
Iako želim
Da se sjećam
Tvog pomalo krivog nosa
I loše prikrivene želje

U očima iza kojih
Tanana duša vježba
Skok sa motkom
Kačeći svaki put
Jedan bezobrazni oblak
Koji se nesretno izdužio
Sa željom da dodirne
Sve ovozemaljsko

Sve zaboravim
Kada te se sjetim
Gledajući u svoje ruke

One iste koje si stezala
Grčevito, odlučno odlazeći
U nekom pravcu i tebi nepoznatom

Želeći samo da odeš
Želeći da nestaneš
Da svojom sjenom
Prekriješ sve ono
Što zaboravim
Kada te prizovem... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne vjerujem ti ništa večeras....

 

Pritajeni osmijeh lebdi
Na usnama grebanim zubima

Čitav klanac nas razdvaja
U pokušaju ugriza
Dok se koža ježi
Od otrovnih uspomena

Dokle si otišla
U razmišljanju tom lijepom glavom

Gdje si sakrila nagoveštaj želje

Reci mi brzo, ti narasla mržnjo
Besmislu bilo kakve pomisli

Uvježbani manevru odlazaka
Svesrdni pokušaju odrastanja

Obilježena teritorijo nenapadanja
Neprestana nedoličnosti moja
Izudarana plavim okruglim pečatima

Hirurška iglo u odsjaju crnog oka

Ne vjerujem ti ništa večeras
Dok skupljaš kosu nervoznim prstima
Otkrivajući liniju nježnog vrata
Koji samo što se nije polomio
U pokretu zabadanja pogleda
U nemarnu figuru čovjeka
Koji nikad nije stigao ni da povjeruje
U onu luckastu priču o jednom paru
Koji se otima ludačkim željama
Da svoju unutrašnjost izvrne
I razapne na zid od blata i pruća
U nekoj trošnoj kući
Samoj, ugašenoj, nikome dovoljnoj

Ne, ne vjerujem ti ništa večeras.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dolaziš li sama

Gluvo je doba
Negdje blizu jutra

Niz cijevi radijatora
Struji šapat
Kao krik noći
Na tihoj samrti

Tri sata je
I ništa se ne pomjera
Osim tanke sjene na zidu
Od izduženog nosa
Pobodenog ispod rama
Jedne vrlo važne slike

Dolaziš li sama
Ili da dođem po tebe
Koracima krutim od stajanja u mjestu

Da se sretnemo u godini skrivanja
Odučeni i odbačeni
Skladni jedino u ciničnom
Završetku stisnutih usana
Tog bijednog pokušaja osmjeha
Dok je sve ozbiljno crno i hladno
Pa čak i tvrdo, čekajući da se pojaviš
Tu na uglu, gdje će svijetlo napasti mrak
Gdje ćeš stati tom svojom nogom
Lomnom od suludog skoka
U potpuno nepoznato
I zaurlati kletvu
Ranjene zvijeri

Gdje ćeš obuzeti glasom
Sve glave željne tutnjave
Poslednjeg udarca
Glavom u nabrekli zid

Dolaziš li sama... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odraz nesporazuma

Kratak odsjaj sunca odskače od rijeke
Druga obala  mami visokom topolom

Duboko u meni pitanja se množe
Ali slutim da odgovora nema
Dok se u nedogled proteže
Ovaj  rastegljiv trenutak
U kojem se hrvu tanki kraci magle
Sa umornim i blijedim, bezvoljnim suncem

Izgubljen i pronađen stotinu puta
Zaleđen osmijeh lebdi iznad brade

U vodenom ogledalu je odraz nesporazuma

Stvarnost zna kako se ćuti
Zaborav ne vrijedi ništa

Znam šta sam i ko sam

Iluzija života navire
Kao hladni prsti preko čela

Istina je podmukla, za ne?

Odlučnim koracima korača
Ka mjestu gdje će neminovno stati

Nema straha, dok oštrica siječe
Odumrla očekivanja

Nema straha, nema čekanja
Sve se skupilo u ovo jedino, sada... 

.

Dopisnik iz Džepova Snova

Branislav Makljenović

Crna lica

 

Blijesak osmeha je lebdio
Na licu, kao suncobran živih boja
Procvjetao kao jabuka
U dobro njegovanom vrtu
Teško zasićenim mirisom
Potpuno nepoznatog predjela

Crna lica prolaze kroz kapije
Dok sam sebi šapćem laži
A u tami vječite noći
Uplašen sam, usamljeni smrtnik
Sa očima kao dva staklena otvora
U sanduku iznad opruženog leša

Mrtvac koji šeta kroz napušteni svijet
Dok u ugljenoj duši gori vatra
Na kojoj se niko ne grije

Sitne kapi znoja svjetlucaju
Po ožiljcima preplanule kože
Dok se mrak uvlači kroz prozor
Hvatajući neprolazno u prolaznom

Blijesak osmeha je lebdio
Na crnim licima koja prolaze kroz kapije
Otključane za laži upućene samom sebi

Ovaj svijet je napravljen na brzinu
U danu kada stvaraoc nije bio raspoložen...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Zbirka nestvarnih bića

 

Ljupka si i lijepa,

U pomješanim bojama,

Žalosti i ruža.

Duboko udišeš jutarnji vazduh,

Dok prolaze sjene,

Ljudskih utvara,

A hladan dan,

Nagovještava mraz,

Mirišući na  vlažnu zemlju

I jesenje lokve.

Očekivao sam osmijeh,

Ali je tvoje ćutanje,

Širilo gorčinu,

Preko odavno ugašene radosti.

Duboki očaj se provukao,

Preko dobro čuvane granice,

Ka sreći, tom neumoljivom  stanju.

Jutro je i dalje vlažilo,

Te suve, ispucale usne,

Koje grizeš,

Kao da su tuđe.

U tvojoj zbirci

Nestvarnih bića,

Jedino sam ja satkan,

Od maglovitog nehata

I teškog umora,

Opterećenog potrebom duše,

Da odbaci nakupljeni otpad,

Na deponiji bezglavih emocija... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Foliranti

Foliranti prolaze svijetlom ulicom,

Vježbaju osmjeh u nebeskom ogledalu.

Poneka sjena se stopi sa licom,

Ego se ugnijezdio u udobnom sjedalu.

Iskrivljen je pogled dok se srećemo,

U neskladu javlja se osjećaj sklada.

U nježnost suviše grubosti mećemo,

Negdje između, tražimo malo hlada.

Proleti crna vrana osunčanim zrakom,

Samo sam stigao da je pozdravim.

Ako me pokrije sopstvenim mrakom,

Vratiću se u dan, ubrzo, kad ozdravim.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Pustoš

Pustoš se probija iz oka,
Sreli smo se samo par puta.
Napadaš me četama sa boka!
Niz leđa ti je sigurna ruta.

Kako da ti kažem neke stvari?
Bojim se da ništa ne vrijede!
I ovaj mjesec osmjehom sve kvari.
Dok neko u meni moje riječi jede!

Ne vidim te, ali osjećam da tu si!
Noktima te kroz vreo vazduh grebem.
Da li te posjećuju poponoćni dusi?
Pred istim vratima već odavno zebem.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Gomila bijelog

Bijelom mi snijeg boji rame,
Osvrnut ližem hladne pahulje.
Gomila bijelog nas uhvati same,
Dok iz tame nečije oči bulje.

Noć nas pokriva kao deka,
Po duši mi gmižu dosadne vaši.
Pod rukom si mi lagana i meka,
I druga ruka se za tobom maši.

Pamtim dane bojene sivom,
Još se ponečeg od njih sjećam.
Ne zovem se malim, nikako divom,
Ponekad o tome sa sobom vijećam.

Bijelom mi snijeg boji rame,
Skoro sam zatrpan prosutim ledom.
Tvoj osmjeh me obasja iz tame,
Na praznoj tabli me nacrta kredom.

Nečije oči u nas bulje...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Puzeći život

Spustio se očaj preko ramena.
Dođe mi da vrisnem, ali nemam glasa.
Da dignem ruke i brzo se predam,
Dok se bezglava gomila kotrlja ka ponoru.

Gdje se završava taj puzeći život,
U kojem sasvim slučajno prisustvujem.
Gdje je početak svega što je sada,
Dok samog sebe ispraćam u prošlost?

Ko nas to stalno ubija?
Kako se stvara taj smrad u duši?
Ko nam uzima život i svjetlost?
Kako ćemo preći na drugu obalu,
Kad su vode potpuno  mutne.

Nije me briga odakle dolaziš,
Jer ne idemo istim putem.
Znam da smrt ima završnu riječ,
Prepoznajem je po iskrenom osmjehu.

Pomozi mi da  napustim,
Ovaj pokretni kavez laži.
Da izvadim i bacim,
Ovu izmišljotinu moga uma.

Pokušavam da iznjedrim,
Novu renesansu svijesti.
Potpuno usamljen među ljudima,
Stojim na tek rođenim nogama,
Gledajući  život pravo u lice,
I voleći ga baš takvog kakav jeste.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Djeca svijetlosti

Djeca svijetlosti

U svitanje, kad se zemlja budi,
Probudi se i ti, čovječe planete.
Pogledaj u zoru, dok polako rudi,
Raširi krila kao ptice kad polete.

Rastjeraj oblake na četiri kraja,
Tamo gdje obilje uvijek vlada.
Osmjehom polij zadnje dane maja,
Ne daj da ostari ta misao mlada.

Dođi u ovo rađanje novog svijeta,
Otvori srce, nek bude kao more.
Pusti da iza zime odmah dođu ljeta,
Dođi u ovo najavljeno pucanje zore.

Ovdje je sve počelo, dajući stvarima ime,
Sve greške su ostale u započetoj priči.
Ovdje je bila ostava za nakupljene zime,
Ovdje nijedno ljeto na sebe ne liči.

Spremam se da odem u danu zbilje,
U tu zemlju gdje nema ni oblaka više.
Tamo gdje još protiče zanosno obilje,
U tu zemlju koje odavno nema više.

Sigurno ću jednom poći u svitanje,
Da osjetim dodir pospane planete.
Da jednoj ptici postavim pitanje,
Da li i moja krila mogu da polete.

Ako mogu da letim, šta me to koči?
Da raširim ruke, jer samo njih mogu.
Da protrljam kapke i  umorne oči,
Da pogledam direktno u lice bogu?

Probudi se...

Djeca svijetlosti

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zemlja

Po temeljima tragovi krvi
Crvene i tople, od kćeri i sinova
Na licima majki osmjesi prvi
A sad je zemlja iznad džinova

Kako to da krv još teče
Ko nam to stalno reže vene
Zašto nas ista rana još peče
Šta je to isto u ovo doba mijene

Dijete je rodila majka
Ona kroz koju je krv tekla
Ona, kojoj je crna svaka bajka
Ona što je ginući,osmjeh stekla

Rođena si u nesreći, davno
Očvrsla  gaženjem tuđeg đona
Niko te nije porobio slavno
Niti se pohvalio na sva zvona

Često nakvašena znojem
Umivala se potokom suza
Hiljade su umrli brojem
Bili su za opstanak, muza

U snu si ogromna, velika
Kleknem i poljubim grumen
Oči mi budu plave, od čelika
Tvoje ime me boji u rumen

Rađa se ponovo još jedan dan
Širi mi osmjeh i suženu zjenicu
Koraci odzvanjaju kroz šupalj san
Opet je sjaj na našem licu

Gospode, vidiš li ove ruke
Podignute visoko iznad glava
Nabrekle su šake od žuljevite muke
Uz mjesto pod suncem zar mora i slava 

Izgleda da ne može više ovako
Zemlja se kida pri svakom rađanju
I ovo malo bi da podjeli svako
Ima li kraja pohlepi i svađanju

Zašto ne učiniš kraj ovoj grozi
Nemoj samo rukom da odmahneš
Gospode, još ovaj put nam pomozi
Posle možeš  malo i da odahneš

Pogledaj nas malo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović