Ujed košave

Košava grize uši, naoštrenim zubima.

Tera te da se pogneš.

Da se pokloniš njenom veličanstvu.

I nije te nimalo sram.

Sagneš glavu i ideš svojim poslom.

Malo oči ovlaže i pocrvene.

Kao da ćeš, ne daj bože, zaplakati.

Ali ne!

Ti nikad ne plačeš.

Barem ne javno.

Možda ponekad među četiri zida.

Znaju zidovi.

Ko im još veruje.

Nego, košava će stati.

Ugasiti se.

Neki ljudi su i dalje pognuti.

Da nije neka bolest kičme?

Omekšala?

Okoštala?

Nije utvrđeno.

Nagađa se.

I oči su dole.

Spušten pogled.

Šta ćeš!

Izdržaće se nekako.

Reka ponizno ponire.

Izvor je na svetloj strani...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dugo svetlo ostrvo

Dok kiša kune

Ostatke ovog dana

Kopam u sebi

Nakupljeno smeće

Duša traži sklonište

Unutrašnja stvarnost 

Klizi uz kičmu

Sva sam manji

U toj sobi bez zidova

Gde se susreću strah i svest

U tri boje

Obojeni snovi

Traže put kroz prozore duše

Ispod spuštenih zavesa

Ispod spuštenih trepavica

U srcu prikaza

Nekih naivnih svetova

Pokrivenim peskom

Posutim crvenim lišćem

Tražim dugo svetlo ostrvo

Sa devet reka

I deset ptica

Tražim okrajke prozirnog voća

Da prospem seme

Po krajevima htenja

Gazeći put do deponije uma...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ako pogneš glavu

Ako pogneš glavu

Pod čizmom pravljenom da zgazi

Očekuj pogrebnu slavu

Dok te saleću oholi vrazi

Ispravi se

Pogledaj pravo i reci

Oštro u lice samom sebi

Ostavi bar dostojanstvo svojoj deci

Poslednju srećku za kraj ogrebi

Ćutiš dok te gaze

Sa usana ni jedno slovo

Đavoljim rukama te maze

Dok trpiš, sustiže te ovo

Izađi i hodaj kao čovek

Prave  kičme i dignute glave

Ne daj da zlo traje dovek

Ne daj da zemlju bahato dave 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sve zaboravim

Kad osmijehom kreneš
Da lomiš kosti
U pravilnoj kičmi
Kroz svaki pršljen
Jeza se skita
Dijeleći na pola
Razum i opijum

Zauvjek crtajući trag
Emotivnim laserom

Odlazeći nekud u neznano
Gdje ne postoji riječ
Samo osmjeh

Ili škrgut trošnih zuba
Kroz koje šišti vazduh
Udahnut kao srk
Toplog čaja od žalfije

U grlu pocjepanom
Duboko ranjenom
Prokletstvom psovke
Ispaljene rafalom

Bez imalo zvuka

Sve zaboravim
Iako želim
Da se sjećam
Tvog pomalo krivog nosa
I loše prikrivene želje

U očima iza kojih
Tanana duša vježba
Skok sa motkom
Kačeći svaki put
Jedan bezobrazni oblak
Koji se nesretno izdužio
Sa željom da dodirne
Sve ovozemaljsko

Sve zaboravim
Kada te se sjetim
Gledajući u svoje ruke

One iste koje si stezala
Grčevito, odlučno odlazeći
U nekom pravcu i tebi nepoznatom

Želeći samo da odeš
Želeći da nestaneš
Da svojom sjenom
Prekriješ sve ono
Što zaboravim
Kada te prizovem... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nizovi glava

U osvjetljenim prozorima se naziru

Nizovi glava, stisnutih jedna uz drugu

Umnoženi beskraj istih profila

Džinovsko tijelo bez kičme

Priviđenje praznog pogleda

U mrtvilu svijetlosti noćne lampe

Iznervirano uho prati raznovrsne zvuke

Nerazumljivog sklopa nadolazećeg ništavila

Prolazim kroz maglu nagovještaja

Tvrdokornog nagađanja rađanja dana

Obnevidio i otupio od čekanja

Smjestih se u prvu klupu

Dok se mrak kočoperio po parku

Dnevna svjetlost će doći uz pratnju

Moćno nabildovanog obezbeđenja

Sabijajući u obor sve pobunjene

Koji su zastali na blatnjavom putu

Praveći od velikog događaja

Potpuno beznačajnu sitnicu

Koja ničim ne dodiruje

Ogromnu većinu čovječanstva

Skupljenu u nezavisnost

Odavno iskopanog groblja

Okruženog ćutanjem

Tek stasale manjine

Kroz polumrak se naziru

Dugački nizovi glava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović