Dugo svetlo ostrvo

Dok kiša kune

Ostatke ovog dana

Kopam u sebi

Nakupljeno smeće

Duša traži sklonište

Unutrašnja stvarnost 

Klizi uz kičmu

Sva sam manji

U toj sobi bez zidova

Gde se susreću strah i svest

U tri boje

Obojeni snovi

Traže put kroz prozore duše

Ispod spuštenih zavesa

Ispod spuštenih trepavica

U srcu prikaza

Nekih naivnih svetova

Pokrivenim peskom

Posutim crvenim lišćem

Tražim dugo svetlo ostrvo

Sa devet reka

I deset ptica

Tražim okrajke prozirnog voća

Da prospem seme

Po krajevima htenja

Gazeći put do deponije uma...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Sjenke strašila

U vrelom danu
Ključa pokušaj promjene
Potoci svijesti
Traže šira korita

Fali mi jak talas
Koji će srušiti
Nakupljene ograde
Onaj odlučni talas
Posle kojeg
Ne možeš nazad
A naprijed te čeka
Nešto nepoznato

Iskrivljeni su znaci prošlosti
Novi putevi su označeni
Drugim bojama
Staze do šarenog svijeta
Vode preko naplatnih rampi

Nakon tankog sloja magle
Otvara se svijet

Koji te zavodi

Kojeg sanjaš

Čežnjivo čekaš

A onda vidiš
Da nema ničeg
Što si želio

Da su to samo sjenke
Svuda postavljenih strašila

Vječiti putnik
Je sklon čuđenju
Ako naiđe na stazu
Koja bi mogla
Da ga povede
U neki svijet

Bez strašila

Bez prošlosti

Bez budućnosti

Samo u neki svijet
Bez kapuljača i maski

Tamo negdje
U neki drugi svijet... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Zovem se svest

 

Zovem se svest

Refleksija sebe

Na tren su nestali zidovi

Mala sveća gori

Bez želje da se dopadne

Zaronio sam duboko

I zatvorio oči

Nisam pronašao sebe

Samo oblaci plutaju

Krijući čisto nebo

Osećam nalet vetrova

Sloboda je spremna

Beskonačno plavo se otvara... 

Moj ranac

Jednog dana
Uzeo sam moj ranac
I pošao negde.
Nije se bunio,
Jer, to je moj ranac.

Kretao sam se brzo

Kroz neku šumu
I dosegao kvalitet hodanja.
Na leđima mi je dobro stajao
Moj ranac, mada malo mokar
Od znoja i čudnih stanja svesti.

I dalje smo išli, ja i moj ranac
Briljantno izbrušenih misli
On gore, ja dole i tako dalje.
Bog je blagoslovio moj ranac.
On to zna i strpljivo podnosi
Sve moje trzaje u hodu.

Kad nekog sretnem i kažem
Dobar dan, on prvo pogleda
U moj ranac, kao da ga ja ne zanimam.

Moj ranac je car i potpuno je iz te
Carske priče.
Ja sam kao poslušno magare,
Uvek sa njim i ispod njega.

Nikad se nije bunio
Nikad nije bio depresivan.
Samo kad pripreti kiša
Ili grad, on se nekako
Opusti po džepovima
On se potpuno primi
Na tu priču da je gornji.

Moj ranac je fenomen
Sa pocepanim gurtnama
I izlizanim platnom.

Razmišljao sam ovih dana
Kako da mu se odužim.
Možda da ga ponesem na more?
Možda da ga častim jednim
Usponom na bleštavu misao?

Ma, ne! On je jedan stidljiv ranac
Ne bi  da se hvališe
Samo bi da bude nošen
I da to traje bez mnogo priče.

Ako te ponekad grubo,
Zabacim na leđa
Molim te, izvini!
Jer, ipak ti si moj ranac,
A zna se ko je tu preči.

Moram ti priznati da si car!
Jer, ti si moj ranac...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kriška mjeseca

Bila je to naša kovrdžava noć,
Dok se o zvijezde češalo oko.
I ruka se zavlačila u tvoju duboko,
A srce zgazilo prag u ponoć.

Mašta se rvala sa obalom,

Zakačena za korijen topole.

I misli me o tebi još bole,

Praveći u glavi vječiti slalom.

Odrezana poveća kriška mjeseca,

Slika bijelom potmulu tišinu.

Prstima ti jako moju ruku uštinu,

I ostavi drugo oko da u mraku jeca.

Ujedoh usnu, toplu od krvi,

Pustih je da malo i oteče.

Dave se tijela dok curi veče,

Neko će noćas nekog da smrvi.

Srce naslagalo slamu po duši,

Ugodno se pružilo pretkomorom,

Čeka da pijevac kukurikne zorom,

Čeka da bol isčili, suza presuši.

Bože, evo uđoh u nesvijesno,

Svijest prepustih stihiji uma.

Kao da se utopila u buretu ruma,

Sve mi je nešto usko i tijesno.

Bosom nogom još prašinu dižem,

Zubima otkidam dan od noći.

Ništa mi to neće pomoći,

Slano iz oka samo ja ližem.

Zubima otkidam dan od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bezumlje

Sišao sam sa uma, na čas,
U prostor gdje ničeg nema.
Samo začuh vrisak, glas,
Kao da oluja se sprema.

Htjedoh tamo ostati duže,
Ne znam šta me je spopalo.
Oko vrata, kao da mi je vezano uže,
To mi se nikako nije dopalo.

Jedva pronađoh stazu do svijesti,
Četvoronoške se popeh u normalu.
Trebao bih se opet sa umom sresti,
Prepoznaću dvojnika u ogledalu.

Ne vidim ništa, kao slijep.
Ogledalo prazno u mene gleda.
Dole se još nazire dubok procjep,
Po kojem vise oštrice leda.

Otpad u glavi traži neko mjesto,
Da svo to smeće negdje smjesti.
Da tamo ga odlaže često,
Da ne krene bezumlje da se mrijesti.

Ogledalo prazno u mene gleda...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Limitiran

Limitiran sam ,ženo, danas,

Iznad i  ispod su samo riječi.

Ti samo glavom zaniječi,

Neko je bio kriv za nas.

Ograničen sam, ženo, tup,

Sve nestaje iz moje svijesti.

Ali odatle nemam nikakvih vijesti.

Valjda  sam po malo i glup.

Ja sam  ženo, zagrađen u tor,

Njemu pripada moja vrsta.

 Po malo , dok si mi ti čvrsta,

Po malo sam gmižući stvor.

Evo, nokte u rame zabijam,

Rame mi sijeku ozebli  nokti.

 Dok divlja svinja u tebi rokti,

Četvoronoške se u sebe sabijam.

Iz mene ženo, napadaju vuci,

I  sam ih se po malo plašim.

Ne zovi me strancem, nego našim,

Danas me dugim motkama tuci.

Iz mene kad prokulja krv,

Ženo, sve se tad  raspada.

Kome to na pamet pada,

Da jak sam, dok puzim kao crv.

Sve je to daleko ili možda blisko,

U šaci mi je ostao tvoj čuperak.

Gori kao smolom namazan iverak,

Pod tobom tlo, je oprao moj brisko.

 

Puzim kao crv...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović