Pusto je i prazno

Pusto je  i prazno
Sam sam i hladno je

Prekriven teškom prašinom umora
Beznadežno ispod sivila oblaka
Dan mi je bez kraja i početka

Časovnik lomi kazaljke
Zagušljivo ništa se vrti u krug

Sa rukama u džepovima
Čekam da se pojavi noć

Da se zabijele zavjese na crnom prozoru
Da ružnu priču ukrasim sjenama

Neka neznana lica da prepoznam
Neku dobru vijest da obučem u smjeh

Jedan trenutak da pomnožim sa beskrajem

Nabusito i mrko zabijam pogled
U jednu jedinu tačku na ogoljenom zidu

Opčinjen i težak, oči u oči sa dvoličnošću
Umrtvljen i dovoljan samom sebi
Češem se grubim, okorjelim lažima

Pusto je i prazno... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Moj ranac

Jednog dana
Uzeo sam moj ranac
I pošao negde.
Nije se bunio,
Jer, to je moj ranac.

Kretao sam se brzo

Kroz neku šumu
I dosegao kvalitet hodanja.
Na leđima mi je dobro stajao
Moj ranac, mada malo mokar
Od znoja i čudnih stanja svesti.

I dalje smo išli, ja i moj ranac
Briljantno izbrušenih misli
On gore, ja dole i tako dalje.
Bog je blagoslovio moj ranac.
On to zna i strpljivo podnosi
Sve moje trzaje u hodu.

Kad nekog sretnem i kažem
Dobar dan, on prvo pogleda
U moj ranac, kao da ga ja ne zanimam.

Moj ranac je car i potpuno je iz te
Carske priče.
Ja sam kao poslušno magare,
Uvek sa njim i ispod njega.

Nikad se nije bunio
Nikad nije bio depresivan.
Samo kad pripreti kiša
Ili grad, on se nekako
Opusti po džepovima
On se potpuno primi
Na tu priču da je gornji.

Moj ranac je fenomen
Sa pocepanim gurtnama
I izlizanim platnom.

Razmišljao sam ovih dana
Kako da mu se odužim.
Možda da ga ponesem na more?
Možda da ga častim jednim
Usponom na bleštavu misao?

Ma, ne! On je jedan stidljiv ranac
Ne bi  da se hvališe
Samo bi da bude nošen
I da to traje bez mnogo priče.

Ako te ponekad grubo,
Zabacim na leđa
Molim te, izvini!
Jer, ipak ti si moj ranac,
A zna se ko je tu preči.

Moram ti priznati da si car!
Jer, ti si moj ranac...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ako je malo...

Nečujno kroz  zrak letiš,

Malo ti sunce  očima smeta.

Probaj na nokat da mi sletiš,

Prije nego od divlje postaneš sveta.   

Ako je nokat malo,

Evo ti dlan, ruka cijela.

Na njoj ništa nije cvalo,

Kao što cvate tvoja bijela.

                             

Ako je malo i ruka,

Dajem ti sebe cijelog.

Možda ti budem trenutna luka,

Dok bacaš sidro, preko prsta lijevog.

Ako je malo sve to,

Drži se čvrsto za mene.

Postaćeš sigurno ime sveto,

Dok se budemo razbijali o stijene.

Vidiš li kako svijetlo blista,

Dok lagano tonemo ka dnu?

I u vodi si potpuno ista,

I u ovom, osušenom snu.

Drži se čvrsto za mene...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragovi

Uvlačiš se u san ko pod deku,

Malo podigneš ćošak i legneš.                  

Osjetim te uhom tako meku,

Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,

Sa ove tvoje lijeve strane.

Ja ležim na mojoj, sav u offu,

I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,

Kao vuk kad žrtvu čupa.

Zatim se pustim, u san dublje sjedam,

I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,

Grebem tvoju stranu, polovinu.

Ne želim nikako da se probudim,

Navikao sam te sanjati lijepu, finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,

Dotače ga, pa me povuče za uši.

Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,

U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,

Idem bar da operem zube.

Da se malo podignem sa dna,

Da budem dalje od onih koji gube.

.Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jesi li tu?

Tako bih volio da si tu,

I kad suza se otkine, zablista.

Volio bih da podsjećaš na nju,

Nikako ne moraš biti ista.

Tako bih, da ova zvjer,

Ujeda i tebe oštrim zubima!

Da mi odrede jedan smijer,

Da nas ne proglase ludima.

Tako bih, pružio ruke i dirno,

Kožu ti, mekanu, što sija.

Tako bih ti u glavu zvirno,

Ali, tamo ti nisi, a ni ja!

Tako bih...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Sjećaš li se?

Da li me još pamtiš?

Ja sam duh iz neke flaše.

Da li pod rukom još plamtiš?

Ili samo posle treće čaše?

Ima li te kroz plamen svijeće?

Ili si posuta ledom, gašena?

Imaju li te svi ili niko neće?

Dok te otimaju, da li si spašena?

Plešem uz Sensitive Kind, J.J. Cale-a,

Taj ritam mi uvijek liježe, prija.

I da te osjetim do svog tijela,

I da se zgrabimo, ti i ja!

Ubrzo poludim, pa te...taknem,

Rukom, što voli malo da šeta.

Ako te ka sebi još jednom pomaknem,

Šapni mi na uho, ako ti to smeta.

Ako nam se koža spoji,

Biće to kao lijepilo!

Moja usna dužinu tvoje broji,

Onda mi se i oko skroz zaslijepilo!

Ako nam se koža spoji...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Požar

Photo by Dušan Simonović

Prolaze zvuci kroz glavu,                    

Čuje se koncert  ptica.

Prsti češkaju kosu plavu,

Malo se spuštaju i do lica.

Na licu osmjeh blijedi,

Dok oči svijetle ko svijeće.

Ako ih zatvoriš, poljubac slijedi,

Po kapcima ti par kapi slijeće.

Pramen kose mi golica rame,

Prstom ga savijam u spiralu.

Ispuštam pljuvačku, poput Lame,

Po dugačkom vratu, kao Ždralu.

Kažiprstom niz lijevu ruku,

Koža se ježi i sva  blista.

U grudima,  dva srca tuku!

U glavi, kao da nema ništa.

Prsti putuju beskrajno, dugo,

Silaze kratkim putevima svile.

Ne znaju gdje, ni šta bi drugo,

Ni kakve ih to vuku sile.

Zaborav opušta nabrano čelo,

Gomila brige pada u ambis.

Tijelo leži na okupu, cijelo,

Noktima me grebeš kao Ris.

Otimam se ludačkoj težnji,

Da padnem u mekano krilo.

Ne opirem se užasnoj čežnji,

Malo je ostalo od onog što je bilo.

Tonem kao u živo blato,

I ne pokušavam da se čupam.

Tonem, ali koga briga za to,

Sve dok ti se u osmjehu kupam.

Svaki zvuk je utišan, ćuti,

Dodir postaje bolno nježan.

I svaka pora se na drugu ljuti,

Dok širi se niz elastični gležanj.

Iskra je upalila vatru,

Već se čuje kako bukti.

Požari će da me satru,

Zvijer kreće da urla, hukti.

Plamen se uvija, po tijelu liže,

Pali se sve što je u meni suvo.

Potpuno si uz mene, ne može bliže,

Izgorjesmo skroz, u ovo doba gluvo.

Požar kovitla, ječi, puca,

Kao da gori šuma Bora.

Na vratima uma neko kuca,

Kao da se prišunjala zora.

Ne volim kad svitanje rani,

Pa me iz praha vraća u javu.

Volim kad zaspiš na mojoj strani,

Volim kad mirišem ti kosu plavu.

Miris paljevine i miris kose,                               

Mješa se sa mirisom bluda.

Na grudima sija par kapi rose,

Na koži znak da si po meni svuda.

Ne želim da zaspim ni tren,

Želim da gledam kako ti spavaš.

Da nad glavom ti budem sijen,

A ti mojom željom upravljaš.

Jutro se već iscerilo, pljuje!

Gasi požar, smije se vatri.

Jutro nas ko Vrana kljuje,

Hajde ludo, jutros me satri!

Satrven, samljeven, lud na pola,

Smanjen na mjeru-nula, nula.

Volim kad po meni ležiš gola,

Ne volim, kad  od karata je kula.

Jutro se iscerilo i pljuje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oči u tami

Kako znaš da malo ne boli,
Kada si oči uprla u tamu?
Još kap ulja na vatru doli,
Isčupaj tu zabodenu kamu.

Kako znaš da idem stazom,
Kojom odavno niko ne hoda?
Da stegnuta je injem i mrazom,
Da početak je šifre, tajnog koda.

Kako znaš da nema povratka,
I da su putevi zarasli u trnje?
Da najduža staza sada je kratka,
Da i u mraku postoji svijetlo krnje.

Kako znaš da nisam slučaj,
Nego namjeran, usamljen lik?
Brzo me iz sebe odključaj,
Dok ispuštam otegnuti krik.

Kako znaš da urlik traži muk,
Iz ovih, širom otvorenih čeljusti?
Da bez čopora sam, samotni vuk,
Lanci su iskidani, samo me pusti.

Kako znaš...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kako znaš...