Prihvati dan

Zatvori oči, kao da  si u snu,
I osjeti prazninu u glavi.
Kreni da hodaš kao po dnu,
Prihvati dan, i odmah ga slavi.

Udahni duboko više puta,
Neka te udah ponese gore.
Brzo će misao prestati da luta,
I sa čela nestati nakupljene bore.

Vidjećeš kako mir dolazi polako,
Zauzima mjesto gdje počiva otpor.
Nastavi samo, jer tad je sve lako,
I ubrzani život, odjednom je spor.

Opusti se, nek zavlada trenutak,
I pusti nek vrijeme samo teče.
Neka to bude samo tvoj kutak,
U kome se pretapa dan u veče.

Opusti se, nek zavlada trenutak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zakrpe

Često na srcu imam zakrpe,
Prošivene jakim koncem, bez boje
Još žestoke prilive krvi, komore trpe,
Uzavrelost, ludilo, totalni haos to je.

Ne mogu  od života ni dan ukrasti,
Jer već sam mnoge dobio na poklon.
Ne mogu više ništa i nikog spasti,
Samo sam tebi još pomalo sklon.

Zato uzimam sve što se daje,
Sretan i kad ima čime da se krpi.
Nikako siguran ko je i šta je,
Ma neka je i teško, neka se i trpi.

Ukucaj neku šifru, nek ekran zasvjetli,
Preko cijelog neka bude tvoje lice.
Ako me jednog jutra probude pijetli,
Nek samo oni budu nalik na ptice.

Volim kad mi iz srca malo oteče,
Krvare tanki  potoci  crvene krvi.
I kada ko padobran sleti mi veče,
Volim kad krene noć da me mrvi.

Dok zatvaram oči, kreće muzika po taktu,
Sve u glavi počinje da vrišti i skače.
Ležim oslonjen na jednom laktu,
U bunilu mi lice tvoja ruka dotače.

Da li da se budim ili  se pustim dole,
U mjesto gdje sunce polako teče.
Da li je to prvi razred životne škole,
Ili je veče stiglo da me dobro opeče?

Nema veze i ako srce pukne,
Pa zakuca jednom iz plave boje.
Možda ono crveno, malo ustukne,
Ali ovo drugo neće, jer plavo je moje.

Zašiću ga, evo tražim malo kože,
Sa tvrdog dijela sječem malo đona.
Neka se otkucaji i dalje množe,
Neka opet pukne, kad pojavi se ona.

Neka opet pukne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pogled

Nosim pogled preko ramena,

Dok visi tako, briše prašinu.

Tvoje lice je kao od kamena,

Mjerim udaljenost u pogrešnom aršinu.

Jedan okret i već si tu,

Lijepa kao suza kad teče.

Pomislim, da li si u snu?

Ili se to, lagano, spušta veče?

Bojim se okrenuti  dvaput,

Ne mogu podnijeti duplo ljepšu!

Morao bih biti užasno ljut,

Pa ne dozvoliti da te u meni  klešu.

Zato nosim pogled preko leđa,

I dok curi niz kožu, boli!

Kad se ukrsti sa tvojim, vrijeđa,

Ranu je neko otvorio, Bože, ko li?

Za mnom se vuku sjene, ko zmije,

Jedna  kao crna Mamba skače.

Sretan je onaj ko ih ugledao nije,

Moj pogled ne može da te preskače.

Na  Orlu  ili Zmiji, svejedno,

Pod  pogledom, nekako, uvjek  tu si.

Ipak  se osjećam sramotno i bijedno,

Dok niz leđa mi hodaju tvoji dusi.

Kao  duh ili opipljiva, stvarna,

Tvoj lik mi prašnjavom  oku prija.

Mada je slika izvitoperena, kvarna,

U pogledu  mi tvoj osmjeh  još uvjek sija.

Nosim pogled preko leđa...

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović

Danas

Pojuri me ovaj dan,
Istjera napolje i zaprijeti,
Da će mi poslati još sunca,
Ako ga budem gledao blijedo.

Izađoh brzo da mu se ne zamjerim,
Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak.
Onda lakim korakom krenuh,
Ka njenom kraju, brojeći kontejnere.

Po njima rove sablasti,
Ptice, mačke, psi i ljudi.
Ljepota ističe kroz cijevi,
I mješa se sa smradom.

Na kraju ulice nema nikoga,
Svi su otišli u drugu ulicu.
Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu,
Ali ona je u cijevima, ne vide.

Istjerao me dan, izbacio vani,
Zavirujem u glave prolaznika.
Nose ih džaba, prazne su,
Samo se klate na ramenima.

Prijetio mi je dan suncem,
Osjetim ga po glavi i vratu.
Vidim malo ljepote van cijevi.
Neka tako ostane do večeri.

Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kriška mjeseca

Bila je to naša kovrdžava noć,
Dok se o zvijezde češalo oko.
I ruka se zavlačila u tvoju duboko,
A srce zgazilo prag u ponoć.

Mašta se rvala sa obalom,

Zakačena za korijen topole.

I misli me o tebi još bole,

Praveći u glavi vječiti slalom.

Odrezana poveća kriška mjeseca,

Slika bijelom potmulu tišinu.

Prstima ti jako moju ruku uštinu,

I ostavi drugo oko da u mraku jeca.

Ujedoh usnu, toplu od krvi,

Pustih je da malo i oteče.

Dave se tijela dok curi veče,

Neko će noćas nekog da smrvi.

Srce naslagalo slamu po duši,

Ugodno se pružilo pretkomorom,

Čeka da pijevac kukurikne zorom,

Čeka da bol isčili, suza presuši.

Bože, evo uđoh u nesvijesno,

Svijest prepustih stihiji uma.

Kao da se utopila u buretu ruma,

Sve mi je nešto usko i tijesno.

Bosom nogom još prašinu dižem,

Zubima otkidam dan od noći.

Ništa mi to neće pomoći,

Slano iz oka samo ja ližem.

Zubima otkidam dan od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović