Malo ostrvo proleća

Opet šušti tiha galama.
Vređa mi uši potmuli zvuk.
Spolja sam kao Dalaj Lama,
Duboko u sebi stepski sam vuk.

Vetar mi skida zarđale stege.
Malo ostrvo proleća se širi.
Ubijeni duh traži malo nege.
Padaju u tamu žedni vampiri.

Planinsko proleće nadolazi jasno.
Život sa smrću igra drevni ples.
Za stoti početak, nikad nije kasno.
Za ekipu šume, obuko sam dres.

Stege spadaju, ponovo sam živ.
U ušima mi šušti ista galama.
Četkica na platnu tvrdi da sam siv.
Potpisala se smrt, elegantna dama.

Na ostrvo proleća doleću i ptice.
Sa bezbedne visine kriknuo je orao.
Vrhovni slikar prosvetlio mi lice.
I vuk se osamio zato što je morao.

U ušima mi šušti tiha galama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kao da lebdiš

Vidim kako bosa hodaš kroz zrak,
Lebdiš, a noge duge kao godina.
Korak praviš ogroman, a potpuno lak,
Kao da prelaziš gomile pješčanih Dina.

Da. Upravo pred tobom je pustinja,
Ali, ti se ne bojiš, nastavljaš.
U očima ti vatra tinja,
Danas mi se i u javi javljaš.

Gdje god pogled pustim,
Tvoje su noge, ruke, glava.
Pod tim obrvama gustim,
Danas, kao da izbija lava.

Osvrćem se na sve strane,
Nema nikog, samo si ti svuda.
Jedino kroz tebe mi jutro svane,
Samo sam bez tebe unezvjerena luda.

Hajde, ščepaj me rukama,
Ponesi i mene u vazduh,
Pa me ostavi u nekim bijednim lukama,
I sačekaj da iz mene  isplovi duh.

Bilo je lijepo tebe upoznati,
Gledati dok hodaš, a u stvari letiš.
Uspio sam shvatiti i sve spoznati,
Ti si kao Orao, a ja  mali miš.

Bilo je lijepo, gledati te lijepu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pogled

Nosim pogled preko ramena,

Dok visi tako, briše prašinu.

Tvoje lice je kao od kamena,

Mjerim udaljenost u pogrešnom aršinu.

Jedan okret i već si tu,

Lijepa kao suza kad teče.

Pomislim, da li si u snu?

Ili se to, lagano, spušta veče?

Bojim se okrenuti  dvaput,

Ne mogu podnijeti duplo ljepšu!

Morao bih biti užasno ljut,

Pa ne dozvoliti da te u meni  klešu.

Zato nosim pogled preko leđa,

I dok curi niz kožu, boli!

Kad se ukrsti sa tvojim, vrijeđa,

Ranu je neko otvorio, Bože, ko li?

Za mnom se vuku sjene, ko zmije,

Jedna  kao crna Mamba skače.

Sretan je onaj ko ih ugledao nije,

Moj pogled ne može da te preskače.

Na  Orlu  ili Zmiji, svejedno,

Pod  pogledom, nekako, uvjek  tu si.

Ipak  se osjećam sramotno i bijedno,

Dok niz leđa mi hodaju tvoji dusi.

Kao  duh ili opipljiva, stvarna,

Tvoj lik mi prašnjavom  oku prija.

Mada je slika izvitoperena, kvarna,

U pogledu  mi tvoj osmjeh  još uvjek sija.

Nosim pogled preko leđa...

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović