Još samo ovo...

 

Još samo ovo da ti kažem

Mogu i na uho, ispod kose.

 

Da mi jako nedostaješ

Ali, to je tako izlizano

 

Malo ću  da te slažem

Dok par kapi klizi na usnu

 

Koju zubima tetoviram

Kao otvorenu školjku

 

Liječio bih ti taj rejon

Opkolio bih tu čitavu regiju

 

I kad pomisliš da nema više

Ima me svuda u okruženju

 

Ima me kao neizliječive bolesti

Napadam iz svih oružja

 

Jer sam potpuno svjestan

Da nema povlačenja

 

Tako napadnutu, okupiranu

Ubrao bih te poput pečurke

 

I zaspao sa idiotskim osmjehom

Sretno otrovanog zombija

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

 

 

Usna

Usna skoro tvoju dodiruje

I…samo u jednu ivicu takne.

Kao kad hrčak izviruje,

A od straha se ne pomakne.

Usna, nadošla, puna soka,

Mojoj pomaže da nađem brid.

Prići ću ti, provalijo duboka,

Malo prije nego napraviš zid.

Usna, dotaknuta prstom,

Već biježi u neizbježan grijeh.

Spojena sa mojom vrstom,

Jedna drugoj su kovački mijeh.

Lice ti ovlaš moje okrznu,

Dlačicama, mekim ko vuna.

I kosa, kao mahovina se drznu,

I mojoj koži postade pobuna.

Ne pokrećem ruke,a ni sebe,

Sve se ukočilo, u pokretu stalo.

Ne vidim ništa, pa ni tebe,

Samo te usnom...ljubim malo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Očnjak

Samo reci da ti je usna blizu moje,

I da ti je očnjak gladan ugriza.

Osjećam kako večeras daješ sve svoje,

I kako ti je sve mutno, ovako iz bliza.

Kako dođem i zakucam ti na vrata,

Uporno stojim i ćutim , glasno!

Kao kazaljka polomljenog sata,

Zašto i da uđem, kad je već kasno?

Požuri srećo! Rasteš mi na usni,

Kao tumor, neko strano biće!

Možda te i ovaj rascjepan san usni,

Možda si u meni, dok dan uporno sviće?

Požuri srećo i vidi ima li neko jak,

Možeš li sa takvim nekud da zaploviš .

A da zaveslaš u dvosjedu kajak?

Sigurnije je nego oblake samnom da loviš.

Požuri srećo. Idi malo do đavola!

Kaži mu samo da me poznaješ.

Reci mu, srećo, da dno je ispod bola,

I da sve to lagano, lagano doznaješ.

Grešne riječi pljuju i bodu.
Jedna je i mene pljuvačkom dotakla.
Kad se mnoge skupe, kuda će da odu?

Da li sa ove ili one strane pakla?

Požuri srećo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sjećaš li se

Da li me još pamtiš?
Ja sam duh iz neke flaše.
Da li pod rukom još plamtiš?...
Ili samo posle treće čaše?

Ima li te kroz plamen svijeće?
Ili si posuta ledom, gašena?
Imaju li te svi ili niko neće?
Dok te otimaju, da li si spašena?

Plešem uz Sensitive Kind, J.J Caleya,
Taj ritam mi uvijek liježe, prija.
I da te osjetim do svog tijela,
I da se zgrabimo, ti i ja!

Ubrzo poludim, pa te...taknem,
Rukom, što voli malo da šeta.
Ako te ka sebi još jednom pomaknem,
Šapni mi na uho, ako ti to smeta.

Ako nam se koža spoji,
Biće to kao lijepilo!
Moja usna dužinu tvoje broji,
Onda mi se i oko skroz zaslijepilo!

Ako nam se koža spoji...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kriška mjeseca

Bila je to naša kovrdžava noć,
Dok se o zvijezde češalo oko.
I ruka se zavlačila u tvoju duboko,
A srce zgazilo prag u ponoć.

Mašta se rvala sa obalom,

Zakačena za korijen topole.

I misli me o tebi još bole,

Praveći u glavi vječiti slalom.

Odrezana poveća kriška mjeseca,

Slika bijelom potmulu tišinu.

Prstima ti jako moju ruku uštinu,

I ostavi drugo oko da u mraku jeca.

Ujedoh usnu, toplu od krvi,

Pustih je da malo i oteče.

Dave se tijela dok curi veče,

Neko će noćas nekog da smrvi.

Srce naslagalo slamu po duši,

Ugodno se pružilo pretkomorom,

Čeka da pijevac kukurikne zorom,

Čeka da bol isčili, suza presuši.

Bože, evo uđoh u nesvijesno,

Svijest prepustih stihiji uma.

Kao da se utopila u buretu ruma,

Sve mi je nešto usko i tijesno.

Bosom nogom još prašinu dižem,

Zubima otkidam dan od noći.

Ništa mi to neće pomoći,

Slano iz oka samo ja ližem.

Zubima otkidam dan od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čudesna

Još si, onako, čudesna...

Ništa se nisi promjenila,

To je oduran, čuveni fol!

Očima dodaj malo sjenila,

I to će biti kao u fudbalu gol.

Još si, onako, čudesna,

Bez obzira što oko te ne vidi.

Još si u meni  prelijepo bijesna,

Još se na tebi nasučem, kao na hridi.

Na tebe padam kao kometa,

Kao potpuno strani objekat.

Davno sam tvom poljupcu bio meta,

Vrijeme je isteklo, nisam gledao u sat.

Još si onako čudesna,

Isto se privijaš uz dlan.

Usnu ti grizem, a sva je tijesna.

Po njoj  naslućujem novi dan.

Na tebe padam kao kometa...

 Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Svijetlo i tama

Novi grad me noćas upija,
Nove svijetiljke bude pogled.
Sa novih lica osmjeh sija,
Nova pitanja idu u slijed.

Lako je ići putem ka dole,
Pustiti koljena da klecaju.
Kad je kraj, putovanja bole!
Na kraju, zar ne, ljudu jecaju?

Zaboravi odmah sve priče,
Koje su  napisale  davno,Jude.
I to ime, što neko ga sriče,
Neka tvoje novo ime bude.

Pusti tvrdo da bude meko,
Pusti nek svijetlo bude tama.
Neka te odmah zagrli neko,
Nikako noćas ne budi sama.

Ako te neko zamoli za ples,
Samo ovlaš nek oko zasija.
Neka usna oblikuje-yes,
Pa neka nestanemo, ti i ja.

Noćas nikako ne budi sama,
Dovoljan je ovaj usamljen slučaj.
Do jutra mi budi duboka jama,
Kad propadnem, ti je samo zaključaj.

Nikako sama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Usna

Usna skoro tvoju dodiruje,

I…samo u jednu ivicu takne.

Kao kad hrčak izviruje,

A od straha se ne pomakne.

Usna, nadošla, puna soka,

Mojoj pomaže da nađem brid.

Prići ću ti, provalijo duboka,
Malo prije nego napraviš zid.

Usna, dotaknuta prstom,

Već biježi u neizbježan grijeh.

Spojena sa mojom vrstom,

Jedna drugoj su kovački mijeh.

Lice ti ovlaš moje okrznu,

Dlačicama, mekim ko paperje.

I kosa kao mahovina se drznu,

Da mi po čelu doživi starenje.

Ne pokrećem ruke ni sebe,

Sve se ukočilo, u pokretu stalo.

Ne vidim ništa, pa ni tebe,

Samo te usnom...ljubim malo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Breza

Ti si moja princeza,

Ja sam čuveni ološ.

Tako nevina, kao breza,               

Prema tebi uvijek  loš.

Ti si kraljica moga dvorca,

Ljubim te, a stubovi se ruše.

Na usni ti je trag, ožiljak tvorca,

Nebom prevoziš umorne duše.

Kukaj ako te boli krvava rana,

Pišti  kao iz gnijezda izbačena ptica

Ako ti je duša riječju poderana,

Onda si žena bez izraza, lica.

Sjeti se čovjeka, onog iz mraka,

Taman hoda sunčanom stranom.

Srešće se svijetlost, malo zraka,

Pod tek presječenom granom.

Sjeti se...

Dopisnik iz  Džepova Snova:

Branislav  Makljenović