Žena bez pokreta

Kratak susret očiju.

Kliše nježnog zagrljaja

Ljepota bačene ruže

Pukotina poljupca koji ostavlja pustoš

Zvuci klavira
Dok protjerujem sumnju

Škripa prozora
Kroz ljetnju svijetlost

Igra zavođenja
Aperitiv na terasi
Utišan razgovor
Uz miris vlažne stijene

U lavirintu uzdaha
Treperi požuda
Nekog nepoznatog svijeta

Visoka i snažna
Žena bez pokreta

Snaga nagovještava želju

Lice okrenuto usnama
Naglo se izgubilo u sjeni

Pod krošnjom utišanog platana
Koji sa moćne visine
Broji konvoje pobijeđenih vijekova 

Dok joj na licu lebdi osmjeh

U kojem nema stida

Bez imalo gorčine

Samo traka sjaja

Kao posle toplo izgovorenih riječi

Nebo je sivo

Ali suviše je rano za oluju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ma neka te gaze

Ništa ili sve- više nije dilema
Jasni su odgovori na- zašto
Kuda- to je već stvar pokreta

Kad te neka šaka zgrabi za želudac
I steže, gužva ga i cijedi
A ti ne možeš ništa
Osim da vičeš

Da vičeš!
Da vičeš i urlaš!

Jer te stežu!
Jer te mrve!
Jer te gaze!

Neka te stežu
Ma neka te gaze
Neka te mrve

Ako ne možeš ništa
Jebi se!

Nastavi da vičeš... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Usna

Usna skoro tvoju dodiruje

I…samo u jednu ivicu takne.

Kao kad hrčak izviruje,

A od straha se ne pomakne.

Usna, nadošla, puna soka,

Mojoj pomaže da nađem brid.

Prići ću ti, provalijo duboka,

Malo prije nego napraviš zid.

Usna, dotaknuta prstom,

Već biježi u neizbježan grijeh.

Spojena sa mojom vrstom,

Jedna drugoj su kovački mijeh.

Lice ti ovlaš moje okrznu,

Dlačicama, mekim ko vuna.

I kosa, kao mahovina se drznu,

I mojoj koži postade pobuna.

Ne pokrećem ruke,a ni sebe,

Sve se ukočilo, u pokretu stalo.

Ne vidim ništa, pa ni tebe,

Samo te usnom...ljubim malo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Iluzije na pozornici

 

Čeprkam po uzavrelom životu

Jedna po jedna, vatre se gase i pale

Kidam stranice nedovršene priče

Rađaju se strasti u ogromnom hodniku samoće

Vijekovi trajanja su sazdani od otpadaka

Niko ne može da prodre u pustinju

U kojoj je i pijesak prestao da se kovitla

Privlačna tajna života se stopila u san

Razuzdana trka mašte ulazi u finiš

Na pozornici iluzije nestaju kao izmaglica

Dok  glave  vise sa stubova

A noge vezane za pokret i misao

Prolaze u nepoznatom pravcu 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odvrnuta česma

 

Sjedim i čekam nekog vraga
Udobno smješten u žbunu od trna
Da zakoračim misli preko praga
Da sretnem oči dok gleda me srna

Stopljen sa travom i lišćem
Dišem polako i skroz duboko
Osim tog mirisa ništa ne išćem
Samo za te boje budno mi je oko

Sve što je u pokretu porađa i zvuk
U blizini uha zrikavac se budi
Stomak mi zavija kao da je vuk
Sunce već zalazi ili jutrom rudi

Sve se izmješalo u čupavoj glavi
Slavim stari praznik sasvim nove pjesme
Slavim nebo što se ravnodušno plavi
Pijem ovaj život sa odvrnute česme 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Lagano i tiho

Ulaziš mi u stih,
Kao mačka kad lovi miša.
Svaki pokret ti je lagan i tih,
Kad uđeš i u meni se sve utiša.

Ušla si i pretvorena u slova,
Dobijaš drugačiji, čudan oblik.
Sada si svježa i potpuno nova,
U ogledalu gledam tvoj lik.

Samo nekoliko riječi je dosta,
Da krenem tebi i da te povučem.
U sebe, tamo gdje odavno posta,
Ne mogu sa sebe da te svučem!

Pripijaš se uz mene, kao pčela,
Mekano, krilom i svilom iz oka.
Prstom ćeš me dotaći ili ćeš cijela?
I pustiti malo sladunjavog soka.

Neka malo oteče iz vena krvi,
Nakupilo se tu svakakvog blata.
Gmižemo jedno po drugom kao crvi,

Drhteći kao vojska pred objavom rata.

Ne mogu sa sebe da te svučem...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Bludna si

Ispod osmjeha ti sijaju zubi,

Očnjakom grizeš moje zvijeri.

Ispod obrve ti se blijesak gubi,

Od oka do oka, pokret ih mjeri.

Čujem krila kako lete,

Toranj sa Avale gleda me čudno.

Vrag ubrzano granjem kolibu plete,

Grad me u ralje uzima budno.

Hajde prepusti se, budi luda!

Hrabro me uništi i baci lavu!

Od nevinih, koliko ima bludnih?

Stavi mi na rame, otkinutu glavu...

Čujem krila kako lete...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović