Polomljeni ključevi

Neko kuca na vrata

Odškrinuta je pukotina

Preblijedelog dana 

Ravno je nebo

Iznad beskrajnog grada

Ljudi su zaključani

Zarđale su brave

Polomljeni ključevi

Gomila izobilja 

Puna je samoće

Ukršteni pogledi

Prepoznaju drhtaj

Uzavrelog bunila

Dugačka sijenka se pružila

Pred drvenim pragom

Topao vjetar pjeva

I jaše paklenu vrućinu

Maramica na licu

Kupi ostatke nevjerice

Glava se okreće

Na drugu stranu

Pravi se da tijelo

Ne pamti, ne postoji

Izgubljen od sebe samog

Mirno počivam

U kovčegu mekane rutine

Neko kuca na vrata

Ne pomjeram se 

Slušam kako sijenke grebu

Prizivaju li mrak

Ili gaze putem

Koji nikada nije osvijetljen

Na kojem ima leda

Kockice otopljene duše

Kotrljaju se u neki drugi

Neokaljani svijet

Oslikan u kišnoj dugi

Čarobnim bezumljem proklet

Ulice su mokre, plivaju

Kiša ruši barikade

Kroz šuplje stijene

Protiču plave riječi

Još sam ovdje

Naslonjen na vrata

Na koja neko kuca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Iluzije na pozornici

 

Čeprkam po uzavrelom životu

Jedna po jedna, vatre se gase i pale

Kidam stranice nedovršene priče

Rađaju se strasti u ogromnom hodniku samoće

Vijekovi trajanja su sazdani od otpadaka

Niko ne može da prodre u pustinju

U kojoj je i pijesak prestao da se kovitla

Privlačna tajna života se stopila u san

Razuzdana trka mašte ulazi u finiš

Na pozornici iluzije nestaju kao izmaglica

Dok  glave  vise sa stubova

A noge vezane za pokret i misao

Prolaze u nepoznatom pravcu 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jedna noć

 

Jedna noć 

Hladna i mirna.

iznad svetlosti grada

Igra svetlosti i tame.
Mirisna i nabujala
Velika i spasonosna
Lekovita i ubistvena

Jedna noć iz mračnih priča
Hladna od samoće
Topla od sjaja sećanja
Noć, obnevidela od suza
Pritisnuta gorkom tišinom

Jedna noć narasla od očekivanja
Prazna u ogledalu
Karikatura ogromnih, neprospavanih
Zaleđena i nasukana u rukavcu

Noć umorna od žvakanja neminovnosti
Noć seda i očajna
Zakačena za prozore spuštenih roletni
Kao zubobolja cepa mozak

Noć bez vetra i kiše
Samo lebdeće sene
I glava naslonjena na ruku
Nemoćnu da pomeri bilo šta

Jedna noć, večna pustinja
Pod mlazevima svesti
Nikad tako tvrda i neopoziva

Jedna noć, kada je sve pomereno
Kada sve vređa
Kada  vrištim kao ranjenik
Od straha zarobljenog u grlu

Plivam kroz potoke znoja
Pritisnut i nemoćan
Da dignem glavu ka nebu
Iz vlažne tame
I zastrašujuće tišine
Koja otkriva stvarnost
Dok aveti strepe od đavoljeg posla... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Hvala bogu i to će proći

Mnogo je toga po uglovima mraka.
Skupilo se svašta u ovoj zubatoj noći,
Pocjepani jastuk postade ko traka. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Stojim na vodi, a na nogama blato. 
Koliko još uspona na red će doći? 
Dok sam padao, skupljao sam zlato. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Ne saginjem glavu niti gledam gore. 
U meni su prirodne natprirodne moći. 
Gledam samo pravo, tamo gdje je more. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Sa vrhova me opet sjeverac pokosi, 
Pa se sagnuh ispod, u naručje samoći. 
Kao da čuh eho, neko viče: kako si!? 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Došao sam tamo gdje ruše pod skelama. 
Gdje se dan vrti oko ništavne ponoći. 
Baš tamo gdje se sjena oduvjek prelama. 
Pitanje: kako si? još mi je od pomoći. 

Dobro sam! Hvala bogu i to će proći...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Za tobom ni traga

Ustani i kreni.
Stepenicama do kraja.
Klizavo je, ali idi.
Spusti se dole,
Gdje je dubina nebitna.

Samoća se plaća.
Na dnu je blagajnik.
Dobićeš i račun.
Za prljave misli,
Daju ti popust.

Misliš da si slobodan?!
Ruke ti drhte od pomisli,
Da kreneš nazad.
Sve se već srušilo.
Za tobom ni traga.

Olakšaj toj duši,
Što izlazi iz tijela.
Pusti to jato bola,
Da odleti daleko,
Sa blata neuspjeha.

Ne grije sunce tvoju glavu. 
Slobodno uvuci vrat u kragnu. 
I pruži svoj nesigurni korak, 
Prvim tunelom, na koji naiđeš. 
Tamo te čeka mrak koji si tražio. 


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kuća sjećanja

Odjednom mi je stalo disanje,
Skoro da se zaustavio dah.
Olovci je presušilo pisanje,
I glasovi su stali, u isti mah.

Tvoj dolazak pratila je kiša,

Koju je zemlja krenula da pije.

I sve je htjelo malo da se stiša,

Samo srce tiho, baš nikako nije.

Znao sam da donosiš nešto novo,

Neponovljivo, totalno drugačije.

Viška mi je sve što imam, ovo,

I pitam se, to moje je...čije?

Eto, došla si u dvorište, stigla,
Kuća prazna, hladna od samoće.
Sa sjećanja danas, prašina se digla,
Sjećanja su gladna, samo tebe hoće.

Uđi u tu kuću, poznaješ je dugo,

Vidiš da se ništa ni mrdnulo nije.

Čekala je tebe, nije mogla drugo,

Iz čaše vremena, još pomalo pije.

Dugo nisi bila, samo se okreni,

Nek zasija sunce u ovom džepu tame.

Ako još sanjaš, polako se preni,

Pogledaj me okom, što odavno zna me.

Reći ću ti ono, što u meni ćuti,

Riječima škrtim, otupjelim od tuge.

Hoćeš li mi glas, kao nekad čuti?

Ili se stapa u nečujne glasove druge.

Reći ću ti ono, što u meni ćuti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović