Polomljeni ključevi

Neko kuca na vrata

Odškrinuta je pukotina

Preblijedelog dana 

Ravno je nebo

Iznad beskrajnog grada

Ljudi su zaključani

Zarđale su brave

Polomljeni ključevi

Gomila izobilja 

Puna je samoće

Ukršteni pogledi

Prepoznaju drhtaj

Uzavrelog bunila

Dugačka sijenka se pružila

Pred drvenim pragom

Topao vjetar pjeva

I jaše paklenu vrućinu

Maramica na licu

Kupi ostatke nevjerice

Glava se okreće

Na drugu stranu

Pravi se da tijelo

Ne pamti, ne postoji

Izgubljen od sebe samog

Mirno počivam

U kovčegu mekane rutine

Neko kuca na vrata

Ne pomjeram se 

Slušam kako sijenke grebu

Prizivaju li mrak

Ili gaze putem

Koji nikada nije osvijetljen

Na kojem ima leda

Kockice otopljene duše

Kotrljaju se u neki drugi

Neokaljani svijet

Oslikan u kišnoj dugi

Čarobnim bezumljem proklet

Ulice su mokre, plivaju

Kiša ruši barikade

Kroz šuplje stijene

Protiču plave riječi

Još sam ovdje

Naslonjen na vrata

Na koja neko kuca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ljubi bližnjeg svog u ogledalu

U potpunom stanju bijede,
Razočaranje.
Bude se danas umrli, nestali
Ljudi.
Sa mjestom prebivališta,
Ništa.
Između udaha i izdaha,
Između hljeba i soli,
Boli.
Bacaju život u kante za
Smeće.
Prkos i hrabrost su samo
Riječi.
Ormar bez polica drži
Moral.
Sveska bez linija prosipa
Slova.
Svaki dan zahtjeva pomoć
Rutine.
Stiskam zube i učim metode
Prilagođavanja.
Nevolja smrdi kao lešina
Opravdanja.

Ljubi bližnjeg svoga u 
Ogledalu. 
Nikad ne briši tragove
Usana. 
I ne pokušavaj objasniti
Prividno. 
Suprotno svim željama jeste
Odbijanje. 
Dodajem suvo granje, neka gori
Vatra. 
Blijesak odskače od prljavog
Stakla. 
Postajem prijatelj prečišćenog
Pakla. 
U ustima narastaju bolesne
Riječi. 
Jezikom krećem u redovnu
Vizitu. 
Pacijent je do daljeg na 
Infuziji.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović