Tamo
gdje sunce uvijek sija,
Bićemo sami, sve dok nam prija.
U predjelu
između snijega i neba, umirala je noć.
Dan se provlačio pred nenametljivim
jutrom. Gazim po dubokom snijegu, praveći prtinu, koja će uskoro nestati.
Neizgovorene riječi su mi curile sa usana. Umjesto riječi škripe đonovi cipela.
Korak po korak, dah po dah. Bjelina silno zablješta unaokolo. Oči nenavikle,
gube se duboko ispod obrva. Da li snijeg čuje misli? Ili nema šta da čuje iz
smrznute glave. Oblačići vodene pare vlaže moj nos. Hladan, crven i mokar,
siječe ledeni vazduh.
Hodam najtiše što mogu, a kao da planina
škripi. Pljujem nakupljenu pljuvačku, koja pravi ledenu igračku. Sam i ćutljiv,
sa grčem umora na licu, penjem se ka vrhu. Drveće povremeno otresa zaleđeni
teret sa lišća. Zvuci šume čine tišinu ubojitom. Kao da se vječnost navalila na
ovaj tren, pun neke strepnje. Vječnost, kao ogromni glečer, ispod kojeg protiče
uspavana rijeka života.
Sam sam. Gledam još upornije u nebo što se zaplavilo i ne da danu
nikuda iz njegovog okvira. Jutro je već nakvasalo, želeći ubrzano da preda svoju
smjenu, ali daleko je podne. Prolaze slike kroz glavu i tjeraju prošlost u
budućnost. Svim silama ostajem u sadašnjem trenutku, koji je takav kakav jeste.
Naprežem se da dišem samo na nos. U ustima i dalje neizgovorene riječi. Gazim
kroz duboku bjelinu, riješen da istjeram sve
misli na površinu. Neka se malo provjetre.
Uskoro će i podne. Momenat u kojem dan stoji
na blistavoj klizaljci, spremajući se za jak trzaj, kojim će se uputiti ka još
jednom kraju. Kapa mi draži tjeme. Svrbe me i vrhovi kose, spljoštene ispod
uglačane vune. Nesnosni svrab prolazi. Noge same koračaju. Ne osjećam ništa.
Samo pratim kako koljena dostižu svoj vrhunac, prije nego nestanu iz vida.
Hodam, škripim, huktim. Zaleđene grane ukočeno odaju počast zimskoj vojsci.
Nebo hrabro podnosi bijele tragove
aviona. Sve sam bliže vrhu, a on kao da nestaje. Kao da izbacuje pijune u
šahovskoj igri zavaravanja. Samo još ovaj. Eno ga tamo iza. Eno ga...
I dalje tišina bubnja u ušima. Dan je već
skinuo radno odijelo. Jedna strana je već u kućnom ogrtaču, dok drugu priprema
da ubaci u prazan rukav. Odjednom se pojavi i vrh. Smješkajući se kristalima,
kao da se izvinjava, što je, eto, malo smeten i zameten. I što nema čime da me
počasti, jer sam banuo, tako bez najave. Napravih još nekoliko koraka i nagazih
baš na taj njegov stidljivi dio. I čuh kako nešto puče. Duboko u meni je pukla
brana, stvorena od raznog otpada. Nisam ni znao da se stvorilo jezero, dok sve
nije pokuljalo napolje.A napolju je je umirao dan, dok mu je noć zadavala
završni udarac.U predjelu između snijega i neba,rađao se mrak...
Tamo gdje
sunce uvjek sija,
Hodamo putem koji nam prija...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
