Приказивање постова са ознаком bjelina. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком bjelina. Прикажи све постове

понедељак, 13. април 2020.

Bubnjevi tišine




Tamo gdje  sunce uvijek sija,
Bićemo sami, sve dok nam prija.

U predjelu između snijega i neba, umirala je noć. Dan se  provlačio pred nenametljivim jutrom. Gazim po dubokom snijegu, praveći prtinu, koja će uskoro nestati. Neizgovorene riječi su mi curile sa usana. Umjesto riječi škripe đonovi cipela. Korak po korak, dah po dah. Bjelina silno zablješta unaokolo. Oči nenavikle, gube se duboko ispod obrva. Da li snijeg čuje misli? Ili nema šta da čuje iz smrznute glave. Oblačići vodene pare vlaže moj nos. Hladan, crven i mokar, siječe ledeni vazduh.

Hodam najtiše što mogu, a kao da planina škripi. Pljujem nakupljenu pljuvačku, koja pravi ledenu igračku. Sam i ćutljiv, sa grčem umora na licu, penjem se ka vrhu. Drveće povremeno otresa zaleđeni teret sa lišća. Zvuci šume čine tišinu ubojitom. Kao da se vječnost navalila na ovaj tren, pun neke strepnje. Vječnost, kao ogromni glečer, ispod kojeg protiče uspavana rijeka života.

Sam sam. Gledam još  upornije u nebo što se zaplavilo i ne da danu nikuda iz njegovog okvira. Jutro je već nakvasalo, želeći ubrzano da preda svoju smjenu, ali daleko je podne. Prolaze slike kroz glavu i tjeraju prošlost u budućnost. Svim silama ostajem u sadašnjem trenutku, koji je takav kakav jeste. Naprežem se da dišem samo na nos. U ustima i dalje neizgovorene riječi. Gazim kroz duboku bjelinu, riješen da istjeram sve  misli na površinu. Neka se malo provjetre.

Uskoro će i podne. Momenat u kojem dan stoji na blistavoj klizaljci, spremajući se za jak trzaj, kojim će se uputiti ka još jednom kraju. Kapa mi draži tjeme. Svrbe me i vrhovi kose, spljoštene ispod uglačane vune. Nesnosni svrab prolazi. Noge same koračaju. Ne osjećam ništa. Samo pratim kako koljena dostižu svoj vrhunac, prije nego nestanu iz vida. Hodam, škripim, huktim. Zaleđene grane ukočeno odaju počast zimskoj vojsci. Nebo hrabro podnosi  bijele tragove aviona. Sve sam bliže vrhu, a on kao da nestaje. Kao da izbacuje pijune u šahovskoj igri zavaravanja. Samo još ovaj. Eno ga tamo iza. Eno ga...

I dalje tišina bubnja u ušima. Dan je već skinuo radno odijelo. Jedna strana je već u kućnom ogrtaču, dok drugu priprema da ubaci u prazan rukav. Odjednom se pojavi i vrh. Smješkajući se kristalima, kao da se izvinjava, što je, eto, malo smeten i zameten. I što nema čime da me počasti, jer sam banuo, tako bez najave. Napravih još nekoliko koraka i nagazih baš na taj njegov stidljivi dio. I čuh kako nešto puče. Duboko u meni je pukla brana, stvorena od raznog otpada. Nisam ni znao da se stvorilo jezero, dok sve nije pokuljalo napolje.A napolju je je umirao dan, dok mu je noć zadavala završni udarac.U predjelu između snijega i neba,rađao se mrak...

Tamo gdje sunce uvjek sija,
Hodamo putem koji nam prija...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 5. април 2018.

Pun mjesec



Gledasmo se dugo,
Odavno poznati jedan drugom,
Pun mjesec i ja,
Nijemo i bez odgovora.

Sa  pustog nebeskog svoda,
Odjekivala je mrtvačka bjelina,
Puštajući crnilo da otiče,
Niz suverene kanjone spoznaje.

Zajedno sa svojom sjenkom,
Išao sam ispod njegovog sjaja,
Jasno usmjerenog, kao ogledalo,
U bezdan podvodnog neba.

Ništa nije ostalo nedirnuto,
Posle prohujale tutnjave sirovih misli.
Samo se u očima što svjetlucaše u mraku,
Nazirao posve sićušan plamen svjesti.

Činilo se da se nebeska tama,
Otvorila iznad glave zabodene,
U vječite oblake što podsjećaju na Ande,
Taj vijenac bez kraja i bez početka.

Gledasmo se dugo,
Pun mjesec i ja.
Vječiti protivnici svitanja,
Koje je krenulo da ranjava.
Već probodenu misao.



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 6. фебруар 2018.

Moje vrijeme je- sada




Kroz gustu maglu se probija,
Jutro,odlučno da dobije,
Borbu u kojoj je glavni sudija,
Dan, sav ravnodušan,
Dok ne izvuče pištaljku,
Kojom će da označi,
Početak i kraj, bez imalo bojazni,
Da će na to uticati juče i sutra.


Tačno vidim komade,
Trakastog svijetla,
Kako se kao laktovi,
Zabijaju u pleksus bjelini,
Koja pritom ispušta,
Hroptavi zvuk ,
Bjesomučnog disanja.

Nisam stvoren za konačan ,
Blijesak stvaranja novog života.
Već za trpljenje mizernog postojanja,
Sve dok se ne sruši cijela,
Tvrdjava sazdana od pijeska,
Koji curi sa dlana kroz prste,
Sahranjujući prošlost u groblje,
Jednog, samo sebi neznanog, junaka.

Ne zelim da se sjećam ničeg,
Što je vezano za nešto od juče,
Niti mislim šta to donosi sutra.
Evo me zauvjek poleglog,
U, na brzinu iskopanom kanalu,
Sadašnjeg trenutka, osluškujući,
Odjek sopstvenih koraka,
Kojima se vraćam u riječ,
Nastalu od jednog uzdaha.

Riječ, skrojenu po mjeri,
Čovjeka koji je još u bijegu,
Od nemirne sjene,
Što liči na drhtaj misli,
Iste takve, raspršene po vazduhu,
A teške čitavu tonu,
Izvagane tamo gdje se,
Odavno nema ništa više vagati.

Zato, otvaram  blindirana vrata,
Čistim kanale od očekivanja  i želja.
Dovršavam  davno započeti posao.
Uzimam  riječ  da je umotam,
U papir, malo pohaban od vijekova.
Ispravljam tijelo i podižem glavu,
Izgovaram  riječ tako umotanu,
Kao da je zadnja,
Slušajući eho, odbijen od upravo,
Srušenog zvučnog zida:


Moje vrijeme je - sada...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović