Pun mjesec

Gledasmo se dugo,
Odavno poznati jedan drugom,
Pun mjesec i ja,
Nijemo i bez odgovora.

Sa  pustog nebeskog svoda,
Odjekivala je mrtvačka bjelina,
Puštajući crnilo da otiče,
Niz suverene kanjone spoznaje.

Zajedno sa svojom sjenkom,
Išao sam ispod njegovog sjaja,
Jasno usmjerenog, kao ogledalo,
U bezdan podvodnog neba.

Ništa nije ostalo nedirnuto,
Posle prohujale tutnjave sirovih misli.
Samo se u očima što svjetlucaše u mraku,
Nazirao posve sićušan plamen svjesti.

Činilo se da se nebeska tama,
Otvorila iznad glave zabodene,
U vječite oblake što podsjećaju na Ande,
Taj vijenac bez kraja i bez početka.

Gledasmo se dugo,
Pun mjesec i ja.
Vječiti protivnici svitanja,
Koje je krenulo da ranjava.
Već probodenu misao.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović