Stanica

U tvoju stanicu dolazi voz sada,
Čuješ li kako klopara čelikom?
U njega ulaziš neozbiljno mlada,
Čak si okrenuta mi i lijepim likom.

Valjda nisam dockan, zakasnio?
Dođi brzo, okači se o vrat.
Posle bih ti nešto pojasnio,
Ako ne misliš, da poslednji je sat.

Lome me ove, ludila žice,
Pokušavam da slomim i ja njih.
Samo još jednom da vidim ti lice,
I dodirnem ga, potpuno nijem i tih.

U tvoju stanicu, na prstima ulazim,
Polako i oprezno kao zmija.
Po tebi cijeloj pogledom plazim,
Po tebi sam cijeli i to mi prija.

Valjda nisam zakasnio? Riječi mi fale,
Jagodica na prstu me boli.
Tvoje šake u mojima su tako male,
Jedino tvoj prst kad takne, on i voli.

Lome me ove noći budalaste,
Kako dan malo zamakne, evo ih.
Džaba što ih pozdravim sa Namaste,
Puštaju sa lanca mrak, opasno tih.

Ode voz...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Pun mjesec

Gledasmo se dugo,
Odavno poznati jedan drugom,
Pun mjesec i ja,
Nijemo i bez odgovora.

Sa  pustog nebeskog svoda,
Odjekivala je mrtvačka bjelina,
Puštajući crnilo da otiče,
Niz suverene kanjone spoznaje.

Zajedno sa svojom sjenkom,
Išao sam ispod njegovog sjaja,
Jasno usmjerenog, kao ogledalo,
U bezdan podvodnog neba.

Ništa nije ostalo nedirnuto,
Posle prohujale tutnjave sirovih misli.
Samo se u očima što svjetlucaše u mraku,
Nazirao posve sićušan plamen svjesti.

Činilo se da se nebeska tama,
Otvorila iznad glave zabodene,
U vječite oblake što podsjećaju na Ande,
Taj vijenac bez kraja i bez početka.

Gledasmo se dugo,
Pun mjesec i ja.
Vječiti protivnici svitanja,
Koje je krenulo da ranjava.
Već probodenu misao.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović