Polomljene ograde

Bio je oblačan, prazan i ružan dan

Duboko razočarenje je skakutalo u stomaku

Pobeći negde, od sebe do sebe

Grabiti nogama to malo života

Osetiti kretanje, daleko od ljudi

Umoran, zasićen, zgažen

Putujem virtuelnom rutom

Bez stajanja nevidljivog voza

Kroz tmurno vreme

Kroz penaste magle

Sve bliže planinama

Sve dalje od zidova

Preko polomljenih ograda

Kroz otvoren prozor udara vetar

Cepajući jedan oblak u krpe

Nos naslućuje miris šume

Negde visoko, na praznom peronu

Strpljivo čeka radost

Vrhovi se pomaljaju 

Svesni plavog neba iznad sebe

Plavičaste senke otkrivaju

Kristalne ostatke  prastarog snega

Već sam tu, stigao u proleće 

Hodam podignute glave i ramena

Pogled ide visoko

Penjem se ka nekom vrhu 

Znajući da je ispod njega sve beznačajno

Bliži se veče i donosi tišinu

Koračam bez cilja

Ne čuju se koraci

Nikakav zvuk

Samo postojim 

Bez susreta

Bez rastanka

Bez pogleda na potiljku...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Stranac suženih očiju

Stigao je voz

Svi su već izašli

Stanica je besćutna

Prljava i hladna

Polako se prazni

Ostao je samo jedan čovek

Stranac suženih očiju

Sedeći na klupi

Gledajući u prazno 

Šapćući šinama

Molitvu suvim usnama

Sve je u redu

Ništa ne brinem

Svet je smešten u prvom vagonu

Voza iz kojeg

Nema više ko da siđe

Mašinovođa je odlučan

U nameri da ide do kraja

Sve je u redu

Ništa ne brini

Tamo gde vozim

Nema stanica

Samo beskrajne šine

Što jauču pod težinom

Teških, preteških odluka

Ljut sam na sebe

Na prljavi zatvor

Na visoke ograde

Bez ijedne kapije

Ljut sam na svet

U izdajnčkom vozu

Što pojačava brzinu

Jureći u zid od mraka

Izbacujući varnice

Bespomoćnog besa

Odlazeći bez kočnica

Totalno tamnom stranom

Koja miriše na ugalj

Dok ogoreva plamenom

Čekajući kraj nepročitane knjige

Iz koje ljubav užurbano odlazi

U starim šupljim cipelama

Bez siluete čoveka

Samo kosti oglodane ličnosti

Koje smrde do ravnodušnog neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Jutarnje magle

Iz svakog ugla prazne sobe

Provirivali su delovi  života

Udišući memljiv vazduh

Koji je ispuštala sipljiva prošlost

Bol se skrivao iz osmeha

Krv je nestala iza bledog lica

Dok se u grad spuštala jesen

A jutarnje magle ispuštale

Neku tužnu vlagu

Kvaseći krila golubovima

Što se svađaju oko mrvica

Izlomljenog, bajatog hleba

Staza prošlosti donosi setu

Zamišljen pogled u prazno

Vreme je uskočilo u voz

Koji je ubrzano napuštao

Stari stanični peron

Korakom usporenim

Rukama sklopljenim na leđima

Krećem se prugom

Do tamnog otvora tunela

Pritisnut strahom

Od neke stare pesme

Koja je uporno zvonila u glavi

Koja se polako dizala

Iz duboke jame života

Dok sam uplašeno blenuo u mrak...

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Džemper sa pletenicama sjećanja

Pogledom dovršene ljubaznosti
Prelaziš  preko mog lica
Skupljajući oči u zelenu traku
Koja  svijetli u mraku
Koji je padao po putu
Dubokih ožiljaka vjerovanja

Šta su ti uzeli ti ljudi
Osim dobrog raspoloženja
I vječnog uzdaha
Ispod neba
Koje je sasvim dobro mjesto
Da se osjeti umor i ravnodušnost
Prije nego krene
U gluhu i mrku noć
Bez imalo svjetla

Makar i blijedog sjaja sa lica
Koje je znalo zastupati
Mnogo bolje dane
Od ovih što poniru u mrak
Neke bijedne stanice

Neke prastare uske pruge
I voza koji ne prestaje
Da izbacuje sopstvene vagone
Kroz maglu sumanutog putovanja
Od kojeg se sjećam
Samo tvog džempera
Izbrazdanog ukrštenim pletenicama

Iglama naviklim na spajanje
U maniru rasklimatane, neobične priče
Koja može da se ispriča i pješke

Važno je da se zato ukaže prilika
I da se razum dovoljno brzo ohladi
Kada povratak bude vidan...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kad tišina vreba

Samo minut mi treba,

Da puknem od tišine,

Koja me puzeći vreba,

Kao voz kad napusti šine.

To je ovo vrijeme iza,

Kad noć polako ode.

Kad svaka misao se kliza,

U jutro što svjetlom me bode.

Samo minut ili možda dva,

Vraćaju me u stvarnost.

Samo si oblak ili si sva?

Da li je i drhtaj podudarnost!?

Ovo je doba kad svi su u snu,

I pomalo, kameni spavači.

Doba kad vučem se po dnu,

Kad sa mene sve se svlači.

Radujem se još jednoj pjesmi,

Ako izađe iz ove surove stege.

Pijem te stalno na tajnoj česmi,

Smiruješ mi krv kroz čudesni rege.

Ako tražiš nekog crnog,

Nekog, ko mješa krv i boje.

Hajde, zavuci se u moj brlog!

Tu gdje nestajem ja, počinje tvoje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,

Zategnuta gomilom briga.

Što prolaze ulicama, jedući,

Kosti sopstvenih tjelesa.

Lica vječito pospanih očiju,

Od premalo sna i previše,

Budnog kopanja po mislima,

Koje puštaju crnilo da se slijeva,

U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,

Jadniče jedan, izudaran čizmama

Prokletih dobrovoljaca, koji ti doniješe 

Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,

Podjeljene nekih prošlih Novih godina.

Kud si pošao,

Sada kad ti nigdje nije mjesto,

Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,

Koji je odavno krenuo sa početne stanice,

Znajući da te šine nikud ne vode.

Okreni se i pusti,

Nek se i drugi okreću,

Makar samo za tvojim tijelom,

Skupljenim u taj ofucani mantil,

Kojim pokušavaš dozvati kišu,

Kojom bi da spereš otrov ,

Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,

Neka teče sve što je tečnost,

I pročisti kloake, već usmrdjele do neba,

Onog istog neba, u koje pogledaš,

Svaki put kad pomisliš:

Dokle više ovako, pobogu brate!

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nebo u kanti vode

Neki čudan glas me sa prozora zove,
U grlu krklja, nečiji prsti ga dave.
Samo da prođu provrele večeri ove,
Da se malo ohlade, u glavi čemerne lave.

Glas, kao da doziva samoga sebe,
Mučno ustremljen na početak kruga.
Ispod uha me taj, užasni glas grebe,
Ispod mog voza je uklonjena pruga.

Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode.

Početak kruga za nekog je i kraj,
Sve se u njemu ponekad zavrti.
Kao u tankoj čaši, hladan martini draj,
Zavrti se i život, odmah posle smrti.

Neki čudan glas, nečujno mi viče,
Načuljio sam uho, očekujem jeku.
Prođoh dalje, jer šta me se to tiče?
Čisteći sa rukava nevidljivu fleku.

Gledam u dno pocrnjelih dubina,
Ništa ne mogu da vidim, niti shvatim.
Da li će krenuti moj voz i bez šina?
Da li će se krug zatvoriti i stati?

Neki čudan glas, nečujno mi viče...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Stanica

U tvoju stanicu dolazi voz sada,
Čuješ li kako klopara čelikom?
U njega ulaziš neozbiljno mlada,
Čak si okrenuta mi i lijepim likom.

Valjda nisam dockan, zakasnio?
Dođi brzo, okači se o vrat.
Posle bih ti nešto pojasnio,
Ako ne misliš, da poslednji je sat.

Lome me ove, ludila žice,
Pokušavam da slomim i ja njih.
Samo još jednom da vidim ti lice,
I dodirnem ga, potpuno nijem i tih.

U tvoju stanicu, na prstima ulazim,
Polako i oprezno kao zmija.
Po tebi cijeloj pogledom plazim,
Po tebi sam cijeli i to mi prija.

Valjda nisam zakasnio? Riječi mi fale,
Jagodica na prstu me boli.
Tvoje šake u mojima su tako male,
Jedino tvoj prst kad takne, on i voli.

Lome me ove noći budalaste,
Kako dan malo zamakne, evo ih.
Džaba što ih pozdravim sa Namaste,
Puštaju sa lanca mrak, opasno tih.

Ode voz...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,
Zategnuta gomilom briga.
Što prolaze ulicama, jedući,
Kosti sopstvenih tjelesa?

Lica vječito pospanih očiju,
Od premalo sna i previše,
Budnog kopanja po mislima,
Koje puštaju crnilo da se slijeva,
U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,
Jadniče jedan, izudaran čizmama
Prokletih dobrovoljaca, koji doniješe
Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,
Podjeljene nekih prošlih novih godina?

Kud si pošao,
Sada kad ti nigdje nije mjesto,
Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,
Koji je odavno krenuo sa početne stanice,
Znajući da te šine nikud ne vode?

Okreni se i pusti,
Nek se i drugi okreću,
Makar samo za tvojim tijelom,
Skupljenim u taj ofucani mantil,
Kojim pokušavaš dozvati kišu,
Kojom bi da spereš otrov ,
Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,
Neka teče sve sto je tečnost,
I pročisti kloake, vec usmrdjele do neba.
Onog istog neba, u koje pogledaš,
Svaki put kad pomisliš:
Dokle više ovako, pobogu brate...

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Fantazija

Prazna noć odzvanja tišinom,
Osmjehnuta, okreće glavu u zid.
Voz je dohuktao polegnutom šinom,
Vidim li te ili me izdaje dobar vid!?

Zaprijetih oku da se ne igra sa šumom.
Jer iz nje vile preko vilenjaka skaču.
Zabludjeli jednim, makadamskim drumom,
Ispod pazuha, čuda se lome, plaču...

Fantazija se otkida i prolama san.
Jašem konje što vrište grivom.
Moja noć se topi u ušljivi dan.
Rijeka odnosi grijeh, koritnim slivom.

Okreni se i budi dio čuda!
Hajde, raširi krila, svjesno!
Zagrli me jako, na oko luda!
U kanjonu svijesti užasno je tijesno.

Hajde, budi mi dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović