Приказивање постова са ознаком stranac. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком stranac. Прикажи све постове

уторак, 16. септембар 2025.

Stranac suženih očiju





Stigao je voz


Svi su već izašli


Stanica je besćutna

Prljava i hladna


Polako se prazni


Ostao je samo jedan čovek


Stranac suženih očiju


Sedeći na klupi

Gledajući u prazno 


Šapćući šinama

Molitvu suvim usnama


Sve je u redu

Ništa ne brinem


Svet je smešten u prvom vagonu

Voza iz kojeg

Nema više ko da siđe


Mašinovođa je odlučan

U nameri da ide do kraja


Sve je u redu

Ništa ne brini


Tamo gde vozim

Nema stanica


Samo beskrajne šine

Što jauču pod težinom

Teških, preteških odluka


Ljut sam na sebe


Na prljavi zatvor


Na visoke ograde

Bez ijedne kapije


Ljut sam na svet

U izdajnčkom vozu


Što pojačava brzinu

Jureći u zid od mraka


Izbacujući varnice

Bespomoćnog besa


Odlazeći bez kočnica

Totalno tamnom stranom


Koja miriše na ugalj

Dok ogoreva plamenom


Čekajući kraj nepročitane knjige


Iz koje ljubav užurbano odlazi


U starim šupljim cipelama


Bez siluete čoveka


Samo kosti oglodane ličnosti

Koje smrde do ravnodušnog neba...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


четвртак, 13. мај 2021.

Životi

 





Prazni životi kao kuće
Sa zakucanim vratima
Čekaju da budu juče
Završeni u ubogim satima.

Više nije vrijedno truda
Sigurno je moglo bolje
Znao bi zašto i kuda
Uz malo dobre volje

Znaš čemu si prišao
Sve je uzelo gotovu formu
Kako si u sebi život stišao
Zadao poptuno pogrešnu normu.

Put ka cilju nije trajao dugo
Jer je isti potrošen u tami
Sabiti se u sebe, a šta drugo
Sa đavolom umrijeti u istoj jami

Narasta hladnoća i gorčina
Nemaš gdje iz tog mraka
Skupljaš nazive za sto zločina
Ne puštaš unutra ni mrvicu zraka

Blistave zlatne linije
Svijetle u  osušenom snu
Sve si pojeo iz prazne činije
Drhte ti noge, dok hodaš po dnu

Uzmi taj ključ i baci u blato
Napiši pismo i ostavi kraj puta
Neko će pronaći to zakopano zlato
Upaliti svijeću za dušu koja luta

Ludak je pušten na slobodu
Pišem rukopisom jednog stranca
Ujutru, kad sve zvijeri kućama odu
Ispraviću leđa ispod zategnutog ranca 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 29. јун 2020.

Mamac



Još se nije otopio snijeg,
A hoće, rekoše samo što nije.
Eto mi prilike za bijeg,
I da vidim šta se to u vodi  krije.

Pa kad budem mutan i tečan,
Rasplivan tako iznad sopstvenog mulja.
Saznaću koliko sam mrtav i vječan,
Koliko je život neizrecivi džiber i hulja.

Mogu da se nosim sa otpadom,
Jer sam nabavio specijalan čamac.
Plovim tako u beskraj sa nadom,
Da neću ponovo zagristi taj mamac.

Tek sad vidim koliko je zagrizlih,
Njima je odavno potonuo plovak.
Širi se smrad i trulež sa odmrzlih,
Uvjek je to bilo, e moj momak!

Probaću da tom vodom zalijem cvijeće,
Pa nek se pomješa miris fekalija i ruža.
Preživjeću i muhu na nos što mi slijeće,
Valjda ću i ovu noć, ako izraste još duža.

Dosta vode je proteklo, a sa njom svašta,
Ponekad životu stavim smrt kao mamac.
Uz pomoć gnoja je uzgojena divna bašta,
I procvjetao korov, među cvijećem je  stranac.

E moj momak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


среда, 9. новембар 2016.

Lutam po životu



U sopstvenom životu stranac,
Lutam kroz lavirint, mračne odaje.
Na leđima uvijek prazan ranac,

Da sam stranac, ranac me odaje.



Iz jedne sobe gledam mutnu sliku svijeta,
Udaljenog par svijetlosnih godina.
Gledam zemlju kako je sa neba snijeta,
Osjećam tog koji je donosi, Gospod-ina.


Lutam životom kao po šumi,
Ne treba mi svijetlo ni dan.
Važno je da u glavi vjetar šumi,
I da ne pravim nikakav plan.


Prešao sam već dobar dio puta,
Po malo umoran, ali osmjeh raste.
Čovjek koji kroz svoj život luta,
Na kraju odlazi dole, na jug, kao i laste.


Pogled nikad nije uperen u prazno,
U svakom ćošku ima nešto da vidi.
Kad ga presretnu dva crna oka, mazno,
Jedan par plavih im mnogo zavidi.


Lutam po životu jer ne znam šta drugo,
Nego zarasle puteve da krčim.
Kad me pozove sa mora jugo,
Ja se izujem i ka njemu bos potrčim.


Kažu mi: iz lavirinta izađi, šta čekaš!?
Uozbilji se, daj više, postani čovjek!
Zar ćeš do kraja tako, baš?
Zar ćeš lutati tako do vijek?


Ozbiljno lutam, a smrt me gleda,
Iz prikrajka se cereka, smije.
Život me toj dami, još uvijek neda,
Jer kraj mom lutanju, nikako nije.


Izujem se i bos potrčim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović