Beznačajna forma

Noćas osjećam da se mijenjam
Smanjujem se u beznačajnu formu
Pomalo suvišan, sbijen u nebitan oblik
Kao neke stare, prastare brvnare

Satjerao sam smrt u ćorsokak
U uzak prostor za zvona u glavi
Za smirenog vrača u sebi
Dok je noć polako odmicala
Uplašena prvim zvucima svitanja
I čudnim pojavama na umornoj planeti
Koja odaje bol šaputavim vriskom

Težak pritisak stvarnosti se naslonio na jutro
Nadolazeća svijetlost se širila naglo
Skidajući mrak sa zidova kao šmirglom

Tiho sam roptao nesuvislu pjesmu
Samo meni poznatog takta
Usklađenu jedino sa gorkim suzama
Koje su lizale niz trepavice
Te zavjese nad umornim, usahlim očima

Novi dan je neočekivano upao u kadar
Prosto se prišunjao, sveže obojen sivilom
Spreman da pobjegne na prvi znak mraka
Neosetljiv na psovke iz ovih gnojnih usta
Ubalavljenih setom besprizornih misli

Izbjeglica iz sopstvenih noćnih mora
Oštar zvuk režanja u mekanoj tišini

Mrzim noć dok odlazi, jača od mene... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kad tišina vreba

Samo minut mi treba,

Da puknem od tišine,

Koja me puzeći vreba,

Kao voz kad napusti šine.

To je ovo vrijeme iza,

Kad noć polako ode.

Kad svaka misao se kliza,

U jutro što svjetlom me bode.

Samo minut ili možda dva,

Vraćaju me u stvarnost.

Samo si oblak ili si sva?

Da li je i drhtaj podudarnost!?

Ovo je doba kad svi su u snu,

I pomalo, kameni spavači.

Doba kad vučem se po dnu,

Kad sa mene sve se svlači.

Radujem se još jednoj pjesmi,

Ako izađe iz ove surove stege.

Pijem te stalno na tajnoj česmi,

Smiruješ mi krv kroz čudesni rege.

Ako tražiš nekog crnog,

Nekog, ko mješa krv i boje.

Hajde, zavuci se u moj brlog!

Tu gdje nestajem ja, počinje tvoje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U redu je, ko fol...

U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Poponoćni dusi

Ti si o meni kratka priča,
O tebi sam ja grešna saga.
Mada sam se spasio pucanja biča,
Još si mi misao, još si mi blaga.

Moje noći su odavno u zori,
Samo je magla pomalo siva.
San me o tebi neprekidno mori,
Na dlanu si stalno, meni si živa.

Bijes isčili kada te  spazim.
To lava prokulja i sve sprži!
Pršte mjehuri, vrelinu dok gazim.
Da li ti se koža na usnama još drži?

Ti si kraljica besmislenih noći,
Ja sam car podzemnih voda.
Ako poželiš do mene doći,
Mrtav sam čovjek koji još hoda.

Negdje odzvanja tvoja pjesma,
Okrećem glavu, uho te jasno čuje.
Jutros te  tkam kao povjesma.
Dok iznad glave nebo me truje.

Ne znam ni ko si, ni zašto tu si!?
Možda je i tebi to pomalo čudno.
Možda su u tebi  poponoćni dusi,
Možda je u meni sve tvoje budno.

Ne znam ni ko si...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ruke ti drži mrak...

Gdje nađe to plavo u oku, ženo?

Jesi li sa  neba  skinula, ukrala malo?

Želim, a ne znam gdje bih se djeno,

Utrobu mi prevrće tvog pogleda ralo.

Ćutiš, dok vjetar šapuće neku priču,

Tjerajući  grane da se lagano njišu.

Zrikavci ti kroz uši pjesmom zriču,

Obrvu crnu podižu, umor sa kapka brišu.

Zašto tamnom stranom ideš, hodaš?

Misliš da ne čujem ubrzan ti korak?

Zar žuriš da se bezumnoj  noći podaš?

Linija svjetla se gasi, ruke ti drži mrak.

Dok  padaš u ništa, duboko u mene, dole,

Teško je, kidam se i znoj me probija,jako.

Ruke su od olova, nepomične i gadno bole,

Ne pokušavam ništa, trag ne ostaje, ionako.

Znam da će ponovo oko blijesnuti  svjetlom,

Kroz neku trepavicu proći dugine boje.

Znam da se zaborav ne budi sa prvim pijetlom,

Potonulo je mnogo mene,a isplivalo  ništa tvoje.

Linija svijetla se gasi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović