Moje vrijeme je- sada

Kroz gustu maglu se probija,
Jutro,odlučno da dobije,
Borbu u kojoj je glavni sudija,
Dan, sav ravnodušan,
Dok ne izvuče pištaljku,
Kojom će da označi,
Početak i kraj, bez imalo bojazni,
Da će na to uticati juče i sutra.


Tačno vidim komade,
Trakastog svijetla,
Kako se kao laktovi,
Zabijaju u pleksus bjelini,
Koja pritom ispušta,
Hroptavi zvuk ,
Bjesomučnog disanja.

Nisam stvoren za konačan ,
Blijesak stvaranja novog života.
Već za trpljenje mizernog postojanja,
Sve dok se ne sruši cijela,
Tvrdjava sazdana od pijeska,
Koji curi sa dlana kroz prste,
Sahranjujući prošlost u groblje,
Jednog, samo sebi neznanog, junaka.

Ne zelim da se sjećam ničeg,
Što je vezano za nešto od juče,
Niti mislim šta to donosi sutra.
Evo me zauvjek poleglog,
U, na brzinu iskopanom kanalu,
Sadašnjeg trenutka, osluškujući,
Odjek sopstvenih koraka,
Kojima se vraćam u riječ,
Nastalu od jednog uzdaha.

Riječ, skrojenu po mjeri,
Čovjeka koji je još u bijegu,
Od nemirne sjene,
Što liči na drhtaj misli,
Iste takve, raspršene po vazduhu,
A teške čitavu tonu,
Izvagane tamo gdje se,
Odavno nema ništa više vagati.

Zato, otvaram  blindirana vrata,
Čistim kanale od očekivanja  i želja.
Dovršavam  davno započeti posao.
Uzimam  riječ  da je umotam,
U papir, malo pohaban od vijekova.
Ispravljam tijelo i podižem glavu,
Izgovaram  riječ tako umotanu,
Kao da je zadnja,
Slušajući eho, odbijen od upravo,
Srušenog zvučnog zida:

Moje vrijeme je - sada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović