Licem u lice

Biti licem u lice sa svojim bićem.
Nije uvjek lako, dok se,
Greške  gomilaju u trulež,
U sobi bez vrata i prozora.

Zidovi čuvaju sve vrste taloga,
Koji narasta fantastičnom brzinom, znajući,
Da se cjelovitost postiže tek kad žrtvuješ,
Sopstvenost , plaćajuci punu cijenu.

U plamenu nadolazećih vatri,
Ima dosta baruta, tek tako bačenog,
Radi igre i nesuvislih očekivanja,
Dok sjedim tu,od vječnosti sazdan.

Ne pokušavam doprijeti nigdje,
Ništa me ne vuče i nije mi cilj.
Između nakovnja i ogromnog čekića,
Odjekuje priprema za završni udarac.

Licem pred licem traži dokaz,
Da laž truli pred istinom,
Ne videći dalje od prosutog baruta,
Ostavljenog da neko drugi zapali vatru.

Dovoljno jaku da ugrije sve ćoškove,
Finim nitima, istkanim po granicama
Blistavog uma, naučenog da prezimi,
Čekajući da proljeće preduzme neku akciju.

Ne tragam ni za čim,
Samo pronalazim prepreke,
Koje sam u samom sebi postavio,
Protiv lica koje me gleda u lice.

U plamenu nadolazećih vatri,
Okrećem se licem u poznato lice,
Dostižući apsolutnu cjelinu,
U sobi bez vrata i prozora.

Plaćajući punu cijenu,
Gledanja u sopstveno lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović