Ledena čama

 

Uhodi me sjena nečijeg lika
Tu iza ramena, na dodir ruke
Od hiljadu boja je nastala slika
Prosutih po platnu, lijepilom muke

Stiže me nekakva ledena čama
Gomila se jad kao upala zuba
Iskopana odavno, leži duboka jama
Gledamo se i pljujemo preko ruba

Greška ili ne, nije više važno
Olujni vrtlog skida zakačenu prošlost
Ostaje ovo sada, sve što nije lažno
U grlu zaglavljena oglođana kost

Prati me ta slika, sa koje cure boje
Kao krv kad pustiš da malo oteče
Sa tebe se otapa sve što je moje
Za rogove sumraka se uhvatilo veče

Ne vidim dalje od sopstvenog nosa
Iskonski ego se topi na ledu
Kao da se prikrada potpuno bosa
Misao se pretvara u izmaglicu blijedu 

Uhodi me sjena...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Licem u lice

Biti licem u lice sa svojim bićem.
Nije uvjek lako, dok se,
Greške  gomilaju u trulež,
U sobi bez vrata i prozora.

Zidovi čuvaju sve vrste taloga,
Koji narasta fantastičnom brzinom, znajući,
Da se cjelovitost postiže tek kad žrtvuješ,
Sopstvenost , plaćajuci punu cijenu.

U plamenu nadolazećih vatri,
Ima dosta baruta, tek tako bačenog,
Radi igre i nesuvislih očekivanja,
Dok sjedim tu,od vječnosti sazdan.

Ne pokušavam doprijeti nigdje,
Ništa me ne vuče i nije mi cilj.
Između nakovnja i ogromnog čekića,
Odjekuje priprema za završni udarac.

Licem pred licem traži dokaz,
Da laž truli pred istinom,
Ne videći dalje od prosutog baruta,
Ostavljenog da neko drugi zapali vatru.

Dovoljno jaku da ugrije sve ćoškove,
Finim nitima, istkanim po granicama
Blistavog uma, naučenog da prezimi,
Čekajući da proljeće preduzme neku akciju.

Ne tragam ni za čim,
Samo pronalazim prepreke,
Koje sam u samom sebi postavio,
Protiv lica koje me gleda u lice.

U plamenu nadolazećih vatri,
Okrećem se licem u poznato lice,
Dostižući apsolutnu cjelinu,
U sobi bez vrata i prozora.

Plaćajući punu cijenu,
Gledanja u sopstveno lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Skočila si na dlan

Bez riječi i glasa skočila si na dlan.

Osjećam kako se koža na tom mjestu cijepa.

Za čas, oko tebe se osnovao  čudan klan,

U njemu  si fenomenalna i prokleto lijepa.

Hajde reci! Pljuni  odmah te riječi!

Frka mi je! Znojim se hladno.

Priznaj da ti čuperak niko tako ne gnječi,

Držeći se za dlaku, osjaćam se jadno!

Hej! Pa ti si krenula ka srcu pješke!?

Već si mi lakat popela, dotakla.

Neće tu biti ni jedne greške,

Mada si se u startu slučajno spotakla.

Krenula si ka srcu pješke?

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav Makljenović