Jutro se otima

Ako pođeš sa mnom,
Putem koji vodi do planina.
I poželiš da sve počne i završi snom,
Uzmi me za ruku, to nije daljina.

Blizu je jako, ta moćna gromada,
Što vuče nekom silom ovog tipa.
Iz čopora je odvojila tog nomada,
I pustila vjetar po licu da ga štipa.

Noćas si sva svjetlost u meni,
Na čas izgubljena u danu od juče.
Srećom, jutro se otima noćnoj sjeni,
Odjednom me izgubljena želja opet vuče

Ako pođeš sa mnom,
Prije nego dan opet izblijedi.
Zgazićemo kamen cipelom ravnom,
I uzeti sve usput što vrijedi.

Kao da neko posmatra korake,
Kojima hodamo kroz oblak.
Da li nas to navode u mrake,
Tamo gdje zmija ne skida svlak?

Čekam te, idemo zajedno.
Neka i trnje po nogama bode.
Čekam te, jer nije mi svejedno,
Sa kojeg izvora ću popiti vode.

Ako sa mnom pođeš tamo,
Ruka će zaspati u tvojoj kosi.
I san će da se ispuni samo,
I onda čitav svijet može da se nosi...

Ako pođeš sa mnom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović