Još samo ovo...

 

Još samo ovo da ti kažem

Mogu i na uho, ispod kose.

 

Da mi jako nedostaješ

Ali, to je tako izlizano

 

Malo ću  da te slažem

Dok par kapi klizi na usnu

 

Koju zubima tetoviram

Kao otvorenu školjku

 

Liječio bih ti taj rejon

Opkolio bih tu čitavu regiju

 

I kad pomisliš da nema više

Ima me svuda u okruženju

 

Ima me kao neizliječive bolesti

Napadam iz svih oružja

 

Jer sam potpuno svjestan

Da nema povlačenja

 

Tako napadnutu, okupiranu

Ubrao bih te poput pečurke

 

I zaspao sa idiotskim osmjehom

Sretno otrovanog zombija

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

 

 

Ravnodušnost

Uvukla se u sve pore,

Mlako teče kroz vene.

Postaje sve gore i gore,

Oko u oko bez sjaja blene.

Prolaze ljudi kraj tuđih sijena,

Ne vide , ne čuju i ne žele ništa.

Samo raste ta gomila lijena,

Poput zagnojenog, ogromnog prišta.

Padaju glave, smrt kosi svuda,

Bolest se uznosi, planetom vlada.

Gospođo ravnodušnost, izvolite ovuda,

Okrenite ovdje glavu, odmah, sada.

Brat ti je pao, pokušava da ustane,

Zašto baš ti da mu pomogneš?

Okreni glavu, pusti ga neka odustane,

Možeš sigurno za to snage da smogneš.

Zašto bi se osvrtao na nečiji plač, tugu,

Kad imaš sve, zašto biti u crnini, rušan?

Zašto bi pomogao nekom, pa i drugu,

Kad je mnogo lakše biti ravnodušan.

Sve se neke spodobe oko nogu pletu,

Bože, kako smaraju ti živi ljudi!

Ravnodušnost se razlila po ovome svijetu,

Prođi pokraj mene i ravnodušan budi.

Okreni glavu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović