Приказивање постова са ознаком talas. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком talas. Прикажи све постове

уторак, 16. јул 2024.

Sjenke strašila





U vrelom danu

Ključa pokušaj promjene
Potoci svijesti
Traže šira korita

Fali mi jak talas
Koji će srušiti
Nakupljene ograde
Onaj odlučni talas
Posle kojeg
Ne možeš nazad
A naprijed te čeka
Nešto nepoznato

Iskrivljeni su znaci prošlosti
Novi putevi su označeni
Drugim bojama
Staze do šarenog svijeta
Vode preko naplatnih rampi

Nakon tankog sloja magle
Otvara se svijet

Koji te zavodi

Kojeg sanjaš

Čežnjivo čekaš

A onda vidiš
Da nema ničeg
Što si želio

Da su to samo sjenke
Svuda postavljenih strašila

Vječiti putnik
Je sklon čuđenju
Ako naiđe na stazu
Koja bi mogla
Da ga povede
U neki svijet

Bez strašila

Bez prošlosti

Bez budućnosti

Samo u neki svijet
Bez kapuljača i maski

Tamo negdje
U neki drugi svijet... 


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

четвртак, 1. октобар 2020.

Kasiopi-ogoljena ljepota





Po moru pliva prazno oko,
Dok dva talasa se ljube.
Ispod, modro plavilo tone,
Iznad, stratusi u ciruse se gube.
Ovo je sasvim lijep dan,
Njegov prenos je počeo u podne.
Donešen vjetrom direktno na dlan,
Odnosi misli bremenite, plodne.
Galeb je krilom nebo okrznuo,
Široki svod čempres još golica.
U jedno naručje mačiji stvor se drznuo,
Tražeći osmjeh sa preplanulog lica.
Maslina granom miluje kamen,
Pantokrator klizi niz ogoljenu goru,
Na jednom čelu je viđen kovrdžavi pramen,
Popunio je oko i utopio se u moru.
Kao da talas češka nebo...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 31. јул 2020.

Urezana priča








Kroz mene pronalaziš put,
Bjesneći kao vrag sa rogovima.
Očima slikaš potpuni nesklad.
Od sjećanja ostaju prazne gomile.


Ako sad kreneš, gdje da te tražim?
Hoću te takvu, sigurnog držanja.
Zaskoči me posle udarnog talasa.
Potopi ovu podmornicu, sa ranjivog boka.

Hajde, čekam te! Ne oklijevaj, dođi!
Zapjevaj tu pjesmu totalnog skitnice.
Na dlanu su mi ispisane razne priče.
Ne brini, nećemo umrijeti od čekanja.

Još ne znam gdje da gledam?
Gore negdje, u nebesko tijelo?
Jedva se držim na nogama,
Ježeći se od slutnje tvog dolaska.


Ponekad pomislim,
Da od  silne borbe za život,
Nemam vremena da živim.
Ali tu sam i ježim se od slutnje ,
Da dolaziš kao urezana priča,
Dok slušam pjesmu totalnog skitnice.


Hajde, čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 10. октобар 2019.

Davljenik





















Preplovio sam nekako,
Beskrajnu površinu noći.
Ali dan me zapljuskuje,
Besmislenim talasima,
Vrijednim nošenja prsluka,
Za pokušaj samospašavanja.

Ubjeđen sam da glasno,
Može biti mnogo glasnije,
Pa urlam na svjetlost,
Koja kreće da me probija,
Ovako prozirnog, nevidljivog.

Svjetlost koja pokušava,
Ubiti noć koja mi već fali,
Takva, crna, luda i vješta,
U suzbijanju zabluda,
Jednog davljenika u
Beskrajnoj površini noći.

Razbijene su zvijezde,
U crvenim, oporim očima.
Ostalo je još samo,
Malo crnog sjaja,
Na zlatnoj pozadini svjetlosti.

Neumoljivi krupje,
Pokupio je sve žetone.
Crno je dobilo i ovog puta.

Tiho otplivah u ostatak noći,
Gubeći se u sopstvenom tragu.
Ne ispuštajući nadolazeći glas,
Iz nijemih, ukočenih usta.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović



четвртак, 20. септембар 2018.

Lice poliveno purpurom




Ne mogu doprijeti do tvog uha,
Da ti šapnem par gadosti,
Koje voliš uvjek čuti, ali se foliraš,
I okrećeš glavu sa grimasom,
Na licu koje ne poznaje laž.

Mogu samo da zabacim,
Neku otrcanu uzrečicu,
Pokušavajući da se izvadim,
Iz gorkog kruga besmisla,
Koji je ujedno sve što imam.

Pa kad je već tako, 
Zgrabiću te za ta tvoja,
Apsolutno krhka ramena.
Da vidim kako se mijenja,
Lice poliveno purpurom.

Zgrabiću i ovaj dan,
Onako usput, dok tebe stišćem,
Osjećajući nadolazeći talas,
Mržnje, sa kojom je sve,
I počelo, a eto sada i završava.

Ne mogu doprijeti do tvog uha,
A držim te cijelu u rukama,
Nenaviklim na toliku količinu,
Opasnih materija, koje se razlivaju,
Kao otrov upravo ubrizgan pod kožu.

Dok čekam ubrzano dejstvo,
Toga što je prošlo pod kožu,
Držim se za ta tvoja krhka ramena,
I napokon, vrlo blizu tvog uha.
Šapćem ti par gadosti,
Koje voliš uvijek čuti.

U ovom krugu besmisla,
Grabim i tebe i dan,
Uz neku otrcanu uzrečicu,
Koja je sve što imam,
Osim mržnje, sa kojom je sve počelo.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Majkljenović

петак, 3. јун 2016.

Sjenka

Rano popodne. Magistralni put ka Volosu.
Stepeni 33. Topljenje mozga 100%.
Hodač-Zombi. Kilometara 6.
Pratioc pri hodanju-sjenka. Vjerna.

Povratak iz sela uz stjenovitu obalu.
Ranac vuče unazad već povijena ramena.
Pola metra prostora da se sandale razmašu.
Autobusi me stišću.

Lijevo maslinjaci i planina, desno maslinjaci i more.
Misli mi rastu po brdima. Sjenci su duže noge od mojih.
Korake usklađujem sa zvukom zrikavaca.
Za petama mi je. Zastanem i zgazim. Stane i ona, prazna.
Imam li cilj? Ne. Samo hodam.
Ima li sjena cilj? Ima. Prati me.
Da li ja nekog pratim?
Možda. Mnogo je znakova pored puta.

Ispod jednog maslinjaka kamena plaža.
Odbacujem ono malo misli, jer i njih prati sjena.
Jedan talas brzo nadire.
Saginjem glavu i nestajem u njemu.

Sjenka je udavljena...

Dopisnik iz Džepova Maslinjaka:
Branislav  Makljenović




петак, 6. мај 2016.

Malo luda

 Idi ženo, idi i samo ćuti,
Nestani iz ovo malo života.
Nek ne budem taj koji te ljuti,
Nek ode sa tobom sva ljepota.

Idi ženo,tamo ispred su čuda,
Ne okreći se, loši su ti iza leđa.
Odlazi ženo, budi bar sebi malo luda,
Dok odlaziš ,zaboravljam da sve si rijeđa

Idi ženo, život je bačen pred zvijeri,
Iskidan i poliven sa mnogo krvi.
Ti me tvojim zelenim očima mjeri,
Odmjeri i reci, jesam li u drugome prvi?

Idi ženo, nestani dok talas plavi,
Zamah ruku kroz tvoju vodu.
Reci, neko te od mene više slavi!?
Neko te više odmjerio u hodu?

Idi ženo, baci oči ka nebesima,
Ponekad ga spusti ka nama, dole.
Uživaj u našim novim grijesima,
I pusti da rane otvoreno bole.

Idi ženo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović