Davljenik

Preplovio sam nekako,
Beskrajnu površinu noći.
Ali dan me zapljuskuje,
Besmislenim talasima,
Vrijednim nošenja prsluka,
Za pokušaj samospašavanja.

Ubjeđen sam da glasno,
Može biti mnogo glasnije,
Pa urlam na svjetlost,
Koja kreće da me probija,
Ovako prozirnog, nevidljivog.

Svjetlost koja pokušava,
Ubiti noć koja mi već fali,
Takva, crna, luda i vješta,
U suzbijanju zabluda,
Jednog davljenika u
Beskrajnoj površini noći.

Razbijene su zvijezde,
U crvenim, oporim očima.
Ostalo je još samo,
Malo crnog sjaja,
Na zlatnoj pozadini svjetlosti.

Neumoljivi krupje,
Pokupio je sve žetone.
Crno je dobilo i ovog puta.

Tiho otplivah u ostatak noći,
Gubeći se u sopstvenom tragu.
Ne ispuštajući nadolazeći glas,
Iz nijemih, ukočenih usta.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović