Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,
Pod njenim kopitima sve je meko.
Kroz tunel upadam u duboku jamu,
Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,
Samo misao šišti do pucanja.
Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,
Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,
Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.
Od jutra me dijeli nevidljivi most,
Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,
Otkinuta linija iz oka se vuče.
Dok žanjem te, kliziš kao zrno,
Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,
Crna ,kao da se boji u nit zlata.
Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,
Sa koje padam u jezera od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,
U kaskadama pršti, stvara pjenu.
Vidim ti oko, i na uglu kap,
Na trepavici vidim vodenu sjenu...

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,
Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.
Da budeš crv u hrastovoj  kori,
Kroz lišće bukava, skrivena viriš.

Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,
I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.
Uspjevam da otvorene rane posolim,
Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic