Vjetar

Prati me, što se plašiš!?
Samo ruku za prste stisneš.
Na tom putu ne možeš da mašiš,
Od sreće ili bola, samo vrisneš.

Prati me, šta ti fali!?
Pa i ja ću tebe, samo povedi.
Biću nevidljiv, šćućuren, mali,
Jedino ruka u ruci nešto vrijedi.

Kad je u ruci cijela šaka,
Rastem kao planina uvis.
Ti si kao stijena, vrlo jaka,
U carstvu divljine jedina mis.

Vjetar nam kroz prste duva,
Razmiče i pramenove kose.
Ne budi na poziv gluva,
Pusti  neka nas vjetrovi nose.

Prati me...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović