Приказивање постова са ознаком nokti. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком nokti. Прикажи све постове

четвртак, 31. август 2023.

Ruši se krov

 


Sa zidova otpada malter
Kuća je sve bliže zemlji
Temelji teže da se ogole

Šta da nas drži gore
Dok život steže kandžama

Za šta da se uhvatiš u oluji
Koja te baca ko plastičnu kesu

Probudi se i kreni gore
Dok nisu svi otišli dole

Strpljivo udahni što dublje
I probudi se iz prokletstva sigurnosti

Imaš i ti nokte, ogrebi
Imaš zube, ujedi
Imaš i riječi, opsuj

Izađi iz te, dobro sređene bašte
Nema tu ničeg jestivog za tebe
Pronađi se u nekim plodnim krajevima
Probudi se i kreni.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 25. август 2021.

Sa obje strane noći

 




Duboko sam zakopao
Sve što se skupilo u vijeku


Stotine nijemih krikova
Hiljade odjeka unutrašnje stijene
Duboko, pokriveno prašinom sjećanja
Debelim slojem mahovine ćutanja
Dok izgrebani zidovi govore
Koliko su nokti kidali
Taj vertikalni sunovrat
Bez prisustva bilo koga
Osim raspomaljenog straha


Da li je sa obje strane noći uvijek dan
Pita se zauvijek lik iz jedne priče
Toliko puta ispričane
A ne izlizane, uvijek skoro nove


Duboko sam te zakopao
I bacio prokletu lopatu
Pljunuo u mračan ponor
I otišao negdje bestraga... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 18. фебруар 2021.

Pocepan rukav

 






Kroz ovaj dan otiču vekovi,

Ovog dana...kao da si nestala.

Na stablima su duboki zarezi,

Tvojim noktima duboko urezani.
Cela šuma već miriše na tebe.

Tragam za tobom kao lovački pas.

Naizgled, želim da te stignem

I uhvatim zubima za pocepan rukav.

Osećaš li kako krv bubri?

Čuješ li kako puca led?

Vidiš li gašenje svetlosti?

Čuješ li senku dok nestaje?

Nešto mi govori da si još lepa,

Ali radije bih da te čujem.

Jutros mi je muka od svega.

Valjda me i ova kiša ubija.

Neka te, neka si još lepa.

Prija mi ta slika dok tamni.

Oko ne doseže dovoljno daleko.

Infekcija je uzela previše maha.

Nešto mi govori...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


среда, 13. новембар 2019.

Vrijeme




Vrijeme se potrošilo za nas,
Isteklo kao sitan pijesak.
Vrijeme je u nama danas.
Otvara se uz blijesak.
Vrijeme je čudo, grebe!
Ostavlja na licu par masnica.
Dok sam probao doći do tebe,
Zastao sam na  nekoliko stanica.
Vrijeme, kad ga uzmeš u ruke,
Pa ga sabiješ u dva dlana.
Samo me ono stavlja na muke,
Ono me pita: da li si slana?
I onda, kad to pričam, ne vjeruješ,
Kažeš da sam budala i lud!
Kažeš mi: u ljubavi pretjeruješ!
I da ima me po tebi svud!?
I onda, kad pričam, nije isto!
Nisam ja besmisleni papak!
Ja moram u tebi biti čisto!
Ja tebi dolazim kao planeti atak.
Još su mi nokti neodrezani,
I ne mogu da te fino miluju.
Ja sam taj neobrezani,
Kojim te povremeno siluju.
Ti si ta koja me crpi,
Ja sam taj koji ti vjeruje.
Vidiš da i nebo me trpi!
Da li si ti ta, koja pretjeruje?
Sa kandžama otvaraš mi vene,
Sa kandžama ih kidaš!
Kad vidiš da u mene neko blene!
Počni da mi rane vidaš!
Samo počni...

понедељак, 10. децембар 2018.

Kaljuga




Poniženi i uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Da ne može drugačije, ubijeđeni,
Kome da istinu odamo?
Zagrađeni ogradama,
Gradimo vlastiti geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.
Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri upljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada iskida.
Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.
Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.
Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.
Ljudi se ne bune, ćute...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 3. април 2017.

Sa neba curi slap

 







Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam steko.



U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za dva, tri  kucanja.



Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje li se djenu?



Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.



Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crno , a kao da je u boji  zlata.

Sjedeći , sječem i zadnju  granu,

Sa koje padam u jezero  od blata.



Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko  i na uglu kap,

Na dugoj  trepavici, vodenu sjenu...



Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš i širiš.

Da budeš crv, u raspukloj hrastovoj kori,

Kroz  lišće opalo, sasvim skrivena viriš.



Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!





Volio bih da si tu....



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

петак, 9. децембар 2016.

Kaljuga

Poniženi i jako uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Drugačije ne može, ubijeđeni,

Kome tu istinu da odamo?



Zagrađeni  vlastitim ogradama,
Gradimo  neponovljivi  geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.





Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri  popljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada kida.


Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.


Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.


Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.


Ljudi se ne bune, ćute...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 16. новембар 2016.

Lijepe riječi






Lijepe riječi klize iz usta,

Dok se foliramo, poluprazni.

I ova pjesma je potpuno pusta,

Dok je ne čuju ljudi razni.




Šta je to ostalo od ljepote?

Samo lijepa riječ, dvije?

One mogu da te ovaplote,

One puze, ujedaju, one su zmije.




Lijepe riječi, a usta gadna,

Dah truležom izlazi iz grla.

Usna je tog truleža  gladna!

Riječ je tu začeta i zamrla.




Šta je to ostalo, posle stihije?

Kroz dušu prohujao cunami!

Ovaj, po malo falš, stih je,

Sve dok ne ostanemo sami.




Nokti po noktima grebu,

Crno se vidi, boja je čista.

Preživjeću i na crnom hljebu,

I ti pored mene, ne živiš ista.




Daj, vrisni! Pozovi me!

Daj, šta se to foliraš!

I u noć odmah, povij me!

Uzmi sve, kad možeš da biraš.


Upadaj u moj vagon,

U njemu se vozim daleko.

Uz tebe je i moj nagon,

Uz tebe sam i ja neko.




Daj, zaključaj...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

четвртак, 3. новембар 2016.

Tunel sjećanja



Nisam ja tako bitan
U tvom, ni u čijem životu
Samo se ne snalazim

Dok čupam jutro iz noći

Ako si vidjela trag pogleda
Koji se bacio sa visina
Onda si vidjela sve
Onda si vidjela sebe

Dođe neki dan, kao danas
Pa me čekinjom poljubi
I nastavi da se kotrlja
Duboko u tunel sjećanja

Odbijem ga od glave
Ujedem ga trošnim zubima
I umjesto da prođem, zastanem
Umjesto da odem, ostanem

Još ima među zubima sline
Kojom pljujem po ravnodušnim
Još ima u pogledu dijamanta
Kojim siječem bol u korjenu

Budan sam i oznojen
Dok ti pružaš suve dlanove
Usni, koja poljubac gravira
Budan sam i zidovima odjek

Lako je pričati da je sve dobro
A nije, ne nije nikako, ni blizu
Zgrabi tu kost i bježi negdje
Glođi je dok nisu došli drugi

Zaboravih da ti kažem da želim
Želim da ti svu paučinu sa oka skinem
Noktima tvrdim kao glog
Mada ne tako trnovitim

Ostavljam trag na koži tvog ramena
Parnice su geometrijski krvave
Znam da luduješ po mojoj zjenici
Ruka mi je mirna na tvom struku

Budan sam i oznojen...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

среда, 3. август 2016.

Limitiran




Limitiran sam ,ženo, danas,

Iznad i  ispod su samo riječi.

Ti samo glavom zaniječi,

Neko je bio kriv za nas.





Ograničen sam, ženo, tup,

Sve nestaje iz moje svijesti.

Ali odatle nemam nikakvih vijesti.

Valjda  sam po malo i glup.





Ja sam  ženo, zagrađen u tor,

Njemu pripada moja vrsta.

 Po malo , dok si mi ti čvrsta,

Po malo sam gmižući stvor.



Evo, nokte u rame zabijam,

Rame mi sijeku ozebli  nokti.

 Dok divlja svinja u tebi rokti,

Četvoronoške se u sebe sabijam.





Iz mene ženo, napadaju vuci,

I  sam ih se po malo plašim.

Ne zovi me strancem, nego našim,

Danas me dugim motkama tuci.





Iz mene kad prokulja krv,

Ženo, sve se tad  raspada.

Kome to na pamet pada,

Da jak sam, dok puzim kao crv.



Sve je to daleko ili možda blisko,

U šaci mi je ostao tvoj čuperak.

Gori kao smolom namazan iverak,

Pod tobom tlo, je oprao moj brisko.

 


Puzim kao crv...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović




понедељак, 14. март 2016.

Grijeh



Ponekad se sjetim usne,

Koja mi je najavljivala dan.

Onda ulazim u zone trusne,

I budi me prosanjan, plavi san.



Uvijek te vučem prema sebi,

Saplićem se niz tvoje grudi.

Noktima me jutros izgrebi,

Dok curi krv, ostani, tu budi!



Ponekad nešto propustim,

Neku tešku riječ, rečenicu.

Brzo ti oči iskopam i zaustim,

Ime koje čuvam pod ledenicu.



Ponekad se budim sa krikom,

Strah iz mene izbija, smrdi.

Ščepam te, nedam te nikom,

Ljubi me, kidaj me, samo budi!



Uvijek ili samo jutros te želim,

Dok suze se cijede niz  prozor.

Sa budnim noćima te dijelim,

Potpunu pažnju, potpuni  pozor.



Ponekad ti sretnem osmjeh,

Zajedno pretrčavamo ulicu.

Sjetim se da po tebi bijeh,

Da sam ti ostavio trag na licu.



Uvijek kad hoću brzo umrijeti,

Viknem, izbacim životinjski glas!

Onda mi tvoje tijelo zaprijeti,

Ako me dotakneš, ubićeš  nas.



Ponekad kreni, bani, prikradi,

Baci mi u lice grijeh sa krila.

Ponekad mi srce isčupaj, ukradi,

Ponekad budi sve što si bila.



Baci mi u  lice grijeh…

Baci mi u lice…

Baci mi…

Baci!

Dopisnik  iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović