Pogledaj me u oči

Čovječe sa budne visine,

Pogledaj me u oči i reci,

Da li će zlo da malo umine,

Ako zemljom hodaju samo sveci?

Da li će se tuga rasprišiti u zrak,

Ili će padati po nama krupne kapi,

Hoće li danima zavladati mrak,

Da li se čuje ovaj glas što vapi!?

Čovječe, koji si ni na zemlji niti nebu,

Samom sebi postavio stolicu,

Čuješ li kako do krvi nokti grebu!?

Vidiš li dubok trag suza na licu?

Zaklonio si sunce svojom glavom,

Pa hladnoća obuzima mnoga srca.

Vulkani rigaju laž i bijes sa lavom,

Dok iz očiju ledeni snijeg frca.

Nema te nigdje, a svuda jesi,

Traži te gomila,  gmizavi smukovi.

Da li su njihovi i tvoji grijesi?

Da li i u tvojoj glavi zavijaju vukovi?

Čovječe sa budne visine,

Pogledaj me u oči i reci,

Da li ce zlo da malo umine,

Ako zemljom hodaju samo sveci...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Tunel sjećanja

Nisam ja tako bitan
U tvom, ni u čijem životu
Samo se ne snalazim
Dok čupam jutro iz noći

Ako si vidjela trag pogleda
Koji se bacio sa visina
Onda si vidjela sve
Onda si vidjela sebe

Dođe neki dan, kao danas
Pa me čekinjom poljubi
I nastavi da se kotrlja
Duboko u tunel sjećanja

Odbijem ga od glave
Ujedem ga trošnim zubima
I umjesto da prođem, zastanem
Umjesto da odem, ostanem

Još ima među zubima sline
Kojom pljujem po ravnodušnim
Još ima u pogledu dijamanta
Kojim siječem bol u korjenu

Budan sam i oznojen
Dok ti pružaš suve dlanove
Usni, koja poljubac gravira
Budan sam i zidovima odjek

Lako je pričati da je sve dobro
A nije, ne nije nikako, ni blizu
Zgrabi tu kost i bježi negdje
Glođi je dok nisu došli drugi

Zaboravih da ti kažem da želim
Želim da ti svu paučinu sa oka skinem
Noktima tvrdim kao glog
Mada ne tako trnovitim

Ostavljam trag na koži tvog ramena
Parnice su geometrijski krvave
Znam da luduješ po mojoj zjenici
Ruka mi je mirna na tvom struku

Budan sam i oznojen...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović