Alavi dusi

Gledam kroz ovo uprskano staklo,

Noć je odavno stala sa druge strane.

Ništa se nigdje nije ni pomaklo,

Samo mi u glavi vjetar lomi grane.

Sjetim se tebe i zaurlam: tu si!

I onda potiskujem, gazim sebe.

Stalno su mi u glavi alavi dusi.

I opet me to po ganglijama grebe.

Onda odem i sjednem ispred vrata,

I tamo je sve mračno i hladno.

Tišina porađa i otkucaje sata,

Čuješ li me, ti čudo gladno!

Ispred vrata sam kao krpa, otirač,

Uđi, ako hoćeš i obriši svoj đon.

Čućeš zvuk, to nebo oblaže svirač,

Uđi, zgazi i idi, jer otišao je i on!

Gledam kroz prozor u prazno,

Tražim neki pokret, neki oblik!

Noć me pipa po licu, mazno!

Ali, jutro mi crta neki drugi lik.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vrijeme

Vrijeme se potrošilo za nas,
Isteklo kao sitan pijesak.
Vrijeme je u nama danas.
Otvara se uz blijesak.

Vrijeme je čudo, grebe!
Ostavlja na licu par masnica.
Dok sam probao doći do tebe,
Zastao sam na  nekoliko stanica.

Vrijeme, kad ga uzmeš u ruke,
Pa ga sabiješ u dva dlana.
Samo me ono stavlja na muke,
Ono me pita: da li si slana?

I onda, kad to pričam, ne vjeruješ,
Kažeš da sam budala i lud!
Kažeš mi: u ljubavi pretjeruješ!
I da ima me po tebi svud!?

I onda, kad pričam, nije isto!
Nisam ja besmisleni papak!
Ja moram u tebi biti čisto!
Ja tebi dolazim kao planeti atak.

Još su mi nokti neodrezani,
I ne mogu da te fino miluju.
Ja sam taj neobrezani,
Kojim te povremeno siluju.

Ti si ta koja me crpi,
Ja sam taj koji ti vjeruje.
Vidiš da i nebo me trpi!
Da li si ti ta, koja pretjeruje?

Sa kandžama otvaraš mi vene,
Sa kandžama ih kidaš!
Kad vidiš da u mene neko blene!
Počni da mi rane vidaš!

Samo počni...

Nebojši Glogovcu (Htio sam još jednom doći)

Tek sam se navikao,
Da postojiš i da si  pun čuda.
Čovjek zbog koga bih  i vikao!
A izdade te život, taj šeret i Juda.

Mislio sam, ima još vremena,
Vidjeću mnogo, što vidješe i drugi.
Zapalićeš čuvenu vatru, bez kremena!
Igraćeš svjetlost na vječitoj dugi.

Htio sam još jednom doći,
Gledati kako lava teče na binu.
Htio sam, a više neću moći,
Aplauzom reći Bravo! majstoru, džinu.

Mislio sam, decenije čekaju tvoji pečati.
Čudesan spoj  glume i života.
Pred bravurama vrijedi na koljenima klečati.
Ostale su riječi, ostala ljepota.

Tek sam se navikao,
A ti ode, na nebo se pope.
Kako sad ne bih zavikao!
Kako, kad suze i led tope!

Htio sam još jednom doći,
Da vidim nekrunisanog kralja na bisu.
Htio sam, ali više neću moći,
Svevišnji je pogasio svjetla i spustio kulisu.

Ipak tragovi ostaju, svuda se vide,
Prefinjena tkanja duše, svijetle i jasne.
Duboko negdje, dugo će da bride,
Dugo neće dati da sjećanje zgasne.

Htio sam još jednom doći...

Branislav Makljenović