Gledam kroz ovo uprskano staklo,
Noć je odavno stala sa druge strane.
Ništa se nigdje nije ni pomaklo,
Samo mi u glavi vjetar lomi grane.
Sjetim se tebe i zaurlam: tu si!
I onda potiskujem, gazim sebe.
Stalno su mi u glavi alavi dusi.
I opet me to po ganglijama grebe.
Onda odem i sjednem ispred vrata,
I tamo je sve mračno i hladno.
Tišina porađa i otkucaje sata,
Čuješ li me, ti čudo gladno!
Ispred vrata sam kao krpa, otirač,
Uđi, ako hoćeš i obriši svoj đon.
Čućeš zvuk, to nebo oblaže svirač,
Uđi, zgazi i idi, jer otišao je i on!
Gledam kroz prozor u prazno,
Tražim neki pokret, neki oblik!
Noć me pipa po licu, mazno!
Ali, jutro mi crta neki drugi lik.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
