Dlakava stijena

Ti dobro znaš

Koliko sam crn

I da moram da se izborim

Za mjesto pod suncem.

Pokriven mahovinom,

Kao dlakava stijena,

Puštam crve iz praznog oka,

Dok se sablasti  roje.

Malo blijede krvi,

Otiče kao  sladak sok,

Iz duboko zarezane brezove kore.

Crni se put iznad glave,

Njime se šetaju potpuno u bijelom,

Vrhovi kose,  rešetajući sjene.

Sve što volim je tamno

I jedina boja si ti,

Potpuno naviknuta na puteve,

Toliko mračne, da im se ne nazire kraj...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Na vrhu jezika

Gore li to vatre,
Ili to sijaju nečije oči,
Što kao krupne šljive,
Mirno stoje na licu,
Ne pomjeraju se, gledaju.

Šta je to na vrhu jezika,
Što zapinje pri svakoj riječi?
I stvara žudnju za stvarima,
Koje su i inače nebitne.
Tako satkane ni od čega.

Ako saznaš, javi mi,
Dok nisam skroz izgorio,
Od želje da popravim,
Ono što se ne popravlja,
I samo po sebi ne postoji.

Svakako sam samo,
U prolazu, dok sve stoji,
Zakovano u koru vijekova,
Čekajuci kao i ja, da ih neko,
Prebroji i svrsta u logičan slijed.

Tu gdje  sad jesam,
Zaboden sam kao klin,
Drven i crvotočan,
U nastojanju da skinem,
Sa jezika sve to što ne postoji.

Zakovan u koru vijekova,
Kao klin od crvotočnog postojanja,
Još bez ikakve ideje,
Gdje se nalazi izlaz,
A i gdje bi to izašao i zašto!?

Svakako sam samo u prolazu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kako se zoveš, ti...

Kako se zoveš, ti,
crna kao rudarsko okno?
Kako ti je ime, sjeno bez ivica?

Možda si samo breza,
sa crnom korom preko lica?

Ili san što se budi,
kroz tek oprana stakla prozora?

Kako se zoveš, ti,
što stojiš  ispred svog imena?

I herojski podnosiš još jedan dan.
Dok cijelu godinu trgam sa kalendara.

Znam, zoveš se blijesak,
Odbija te staklo iz užarenog oka.

Zoveš se munja, a  gromovi  tuku,
Još jedan dan, koji hrabro podnosiš.

Laži se slivaju sa kišobrana,
Odlaziš u zemlju u kojoj znaju,
Kuda si pošla i kome pripadaš.

U zemlju u kojoj znaju,
Kako se zoveš ti,
Koja tek prelaziš preko mosta.

Ispod je rijeka, a crvena ruka te drži,
Da ne posrneš bez imena.

Ti crna kao rudarsko okno,
Ti sjeno, brezo,munjo, blijesku!

Gdje ćeš?
Kako ćeš?
Zar ćeš?
Ko si ti, dođavola!?


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sa neba curi slap

 

Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam steko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za dva, tri  kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje li se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crno , a kao da je u boji  zlata.

Sjedeći , sječem i zadnju  granu,

Sa koje padam u jezero  od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko  i na uglu kap,

Na dugoj  trepavici, vodenu sjenu...

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš i širiš.

Da budeš crv, u raspukloj hrastovoj kori,

Kroz  lišće opalo, sasvim skrivena viriš.

Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Svlačiš se

Gledam te dok se svlačiš,
Haljina pravi na podu gužvu.
Tijelom izvajanim jutro mračiš,  
Tvoje tragove skupiću u spužvu.

U ritmu poznatom igraš, bjesniš,
 Korak se pružio, cipelom lupa.
 Kad god se sretnemo, ti se žestiš,  
A podpetica ti gluha, tupa.

Savršen sklad uz nogu ti ide,
 Ni noć ti ne može pobjeći.
 Od tvog dodira mi misli bride,
Tijelo ti izranja iz tkanine, odjeći.


Koža ti sija, uporno vlažna,  
Jedan zrak je pao na poru.
 U mom životu, vrlo si važna.
Kao hljeb, što se osušio u koru.

Grudi uporno štrče ispod bluze.

Pokušavam da ih prstima obuzdam.

Te bradavice, savršene muze,

Sa njih klizim, tamo gdje… samo ja znam.

Tako obučena, divno se skidaš…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic