Gore li to vatre,
Ili to sijaju nečije oči,
Što kao krupne šljive,
Mirno stoje na licu,
Ne pomjeraju se, gledaju.
Šta je to na vrhu jezika,
Što zapinje pri svakoj riječi?
I stvara žudnju za stvarima,
Koje su i inače nebitne.
Tako satkane ni od čega.
Ako saznaš, javi mi,
Dok nisam skroz izgorio,
Od želje da popravim,
Ono što se ne popravlja,
I samo po sebi ne postoji.
Svakako sam samo,
U prolazu, dok sve stoji,
Zakovano u koru vijekova,
Čekajuci kao i ja, da ih neko,
Prebroji i svrsta u logičan slijed.
Tu gdje sad jesam,
Zaboden sam kao klin,
Drven i crvotočan,
U nastojanju da skinem,
Sa jezika sve to što ne postoji.
Zakovan u koru vijekova,
Kao klin od crvotočnog postojanja,
Još bez ikakve ideje,
Gdje se nalazi izlaz,
A i gdje bi to izašao i zašto!?
Svakako sam samo u prolazu...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
