Приказивање постова са ознаком gledam. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком gledam. Прикажи све постове

уторак, 5. мај 2020.

Ispod oka






Gledam te ispod oka dok se svlačiš,
Možda nije pristojno, ali želim, hoću.
Svjesno krećeš da me mučiš i tlačiš,
Svjesno dolazim u tvoje nesvjesno, noću.

Plahovito kreneš, pa onda zastaneš,
Istrzaš mi sjaj u oku, skoro blijesak.
Potpuno negde nestaneš, pa baneš?
Kroz prste mi kliziš kao pijesak.

Gledam te, a u meni se sve lomi.
Otpada nakupljena mahovina, lišaj.
Nekad je poljubac htio da me zgromi,
Danas, molim te, malo ga utišaj!

I dok svlačiš to sve preko glave,
Dah mi je slab, puls se rita, bijesni.
Upravo kreću zvijeri da me mlave,
Prolaz do usne, samo je kanjon tijesni.

Rame ostade golo kao grijeh,
Tijelo se razmetalo lijepim.
Gledajući te, bio sam kao mijeh,
Gledajući te, znao sam da slijepim.

Sa kraja kreveta pružio sam ruku,
Dodirnuo tu svilu, taj baršun od kože.
Osjetio sam te po nečujnom zvuku,
Osjetio sam, koliko živ stvor to može.


Moja krv bruji ispod tvoga dlana,
I tvoja sikti u arteriji, iz plave vene.
Ženo, odakle si potekla, iz kog si klana!?
Na tvojoj usni, okačio sam vlastitih sijene.



Gledajući te, znao sam da slijepim...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 2. август 2019.

Slušam te, gledam i upijam



Ironija se sručila kao grad,
Na osmjeh koji raširi lice.
Ublažila je neminovni pad,
I sklopila raširene vilice.
Oči su ti još uvijek smeđe,
Boja koja je trgala pluća.
Zabodene duboko pod vjeđe,
Obrve su im udobna kuća.
Duga kosa, lice, noga, ruka,
Dugačka kao milja se protežeš.
Stavljaš me na gomilu muka,
Pogledom me odbacuješ, pa vežeš.
Samo, pogled ti je bez sjaja,
Volio bih da nisam u pravu.
Onaj, s početka aprila i maja,
Onaj vulkan što je izbacivao lavu.
Gledam te i pomislim, eto:
Ponovo prošlost na mene puca!
Ne mora proljeće, neka bude ljeto,
Samo nek se jesen okolo ne smuca.
Slušam kako ubrzano pričaš,
Kao nekad, riječi na usnama plešu.
Sjećam se, volio sam te slušati, baš,
Dok u lijevoj predkomori poruku klešu.
Bila si vlasnica mojih noći i dana
Izlazaka i zalazaka uzbudljivog sunca.
Svaka misao u tebe je bila utkana,
Poneki san i sada o tebi bunca.
Slušam te, gledam, upijam,
Ne mogu te dotaći, jer si na korak.
Trepavice ti pogledom škakljam, svijam,
Gledam te, a iz mene ističe ukus gorak.
Gladan sam te, pojeo bih te svu,
Zavijam cijelu noć, kao samotni vuk.
Dok ne svane jutro, poješću i noć ovu,
Kasno je, odlaziš i ostavljaš iza sebe muk.
Možda se sretnemo još jednom,
Na nekoj planeti, stvorenoj za nas.
Možda te oko zatekne čednom,
Možda mi na uho kapne tvoj glas.
Ako mi ruka prste pokrene,
Pa ih do tebe skroz ispruži.
Da li će tada i usna da krene?
Kako će srce sve to da izdrži?!
Slušam te, gledam i upijam...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

субота, 7. мај 2016.

Svlačiš se



















Gledam te dok se svlačiš,
Haljina pravi na podu gužvu.
Tijelom izvajanim jutro mračiš,
 
Tvoje tragove skupiću u spužvu.

U ritmu poznatom igraš, bjesniš,
 Korak se pružio, cipelom lupa.
 Kad god se sretnemo, ti se žestiš,  
A podpetica ti gluha, tupa.

Savršen sklad uz nogu ti ide,
 Ni noć ti ne može pobjeći.
 Od tvog dodira mi misli bride,
Tijelo ti izranja iz tkanine, odjeći.


Koža ti sija, uporno vlažna,  
Jedan zrak je pao na poru.
 U mom životu, vrlo si važna.
Kao hljeb, što se osušio u koru.


Grudi uporno štrče ispod bluze.

Pokušavam da ih prstima obuzdam.

Te bradavice, savršene muze,

Sa njih klizim, tamo gdje… samo ja znam.



Tako obučena, divno se skidaš…



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic