Talog gorčine

Gore mi oči

Dok se dan

Davi u plitkoj noći

Koja tera krilati san

U raskošnu sobu

Opore anestezije

Razgovaram sa sobom

Poražen u igri

Sa nepoznatim pravilima

Puštam glas da nadjača

Akcenat iznad monotonije

Dižem ruke od Opore stvarnosti

Visoko iznad magle sećanja

Okrutnost čeka sahranu iluzija

Monstrum čežnje

Jaše na sankama ispraznosti

Kao Saučesnik halapljive noći

Gurajući poniženje

Uz čvornatu uzbrdicu

Izgužvan, mokar, prevaren... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Predgrađe svijeta zla

Isto blato

Ista krv

Otvorene rane
A ne bole

Znaš li šta je smrt

Nemaš ti pojma

Ali, dogovorićemo se

Da ti pokažem jednog dana

Predgrađe svijeta zla

Ako otvoriš oči
Nećeš vidjeti ništa

Otvori lobanju
I sve ću ti reći

Ne budi luda

Slušaj ovu pjesmu mraka

Ne odugovlači sa odlaskom

Sad je prilika
Jer ko zna šta je iza

Da li ti znaš
Rađa li se dan
Ili tama dobija težinu
Mjesečeve prašine

Sulude igre koja nema kraja

Putujem kroz šuplja vremena
Nemam vremena da ih krpim

Samo idem

Jurišam na stijene
Iznikle iz jedne priče
O blatu i ništavilu

O ovlašnom dodiru kose
Pogledu koji vrišti

Idi, ama odlazi
Dok još možeš držati
Prokleto ispravljenu kičmu

Bježi u mrak, sakrij se

Dolaze prljavi ljudi
Beskrajna trulež

Ne razmišljaj
Ošini me kosom za kraj
I Bježi
Ljubav su stavili iza rešetaka
Bježi... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Maklenović

Bankrot vrline

Ulice su plivale
U gradu vedrog jutra

Na trgu golubovi i spomenici

Junaci običnog života prolaze
Koridorom sa ožiljcima
Potpunog bankrota vrline

Tužnog susretanja svijesti
U lijepom jutru
Ukrašenim finim bijelim oblacima
Kao providnom zavjesom

Pred licima ravnodušnih crta
Zategnute kože
Podignutih ruku u visini grudi
Spuštenog pogleda, u visini koljena
U dobinu ambisa
Iskopanog odmah po rođenju

Iskrivljena slika svijeta
Putuje  brzinom jakog udarca

Odjek se vrti u vrtlogu ničega

Prave karte su izvučene
Dok očajnički pokušavam
Da saznam, koja je to igra...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Flert umova

 

Ova bliskost ne ide dalje
Flert umova je opasna igra
Iscrpjelo iskustvo poruku šalje
Rob u glavi ili nemirna čigra

Sastajemo se kao zavjerenici
Sa zamornom maskom žrtve
Trenutkom spojeni vjerenici
Hladnoćom pokazujući na mrtve.

Iz ljuske stišanosti teče grub glas
Zarazan smjeh i dvosmislenost riječi
Čupajući kosu ne čupamo ni vlas
Ničeg u krvotoku da nas izliječi.

Bespomoćna apatija napada snažno
Ovi putevi vode do vrata ludnice
Osjećaj sažaljenja navire lažno
Kao nevin osmijeh kod zrele bludnice.

Ptica si koja gleda u palacavi jezik zmije
Zamrznut  pokret pojačava utišani zvuk
Tijelo nam samo grub vjetar dotaći smije
U iskeženim zubima prepoznaje se vuk.

Otrgnuta si od božanskog sklada
Poseban svemir stvoren iz agonije
Iz tog, na vrijeme porušenog grada
U kojem srušen je stub, ali sram nije

Goriš u praskavom sjaju zvijezda
Ne sudi o meni dok te strah tjera
Ćutanje već popunjava naša gnijezda
Besmisao stiže kad odlazi vjera

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne znaš ti tu igru

 

Ne znaš ti tu igru,

Gledati nebo sa vrha.

Neke ogoljene planine.

Ležeći na travi,

Dok kolonu prekidaju mravi,

Dok se primiču i odmiču daljine.

Ne znaš ti tu igru,

Što nema nijedno pravilo,

Samo se popneš gore,

Zbaciš sve što te davilo

I gledaš to magle more,

I čekaš strpljivo nailazak zore.

Ne znaš tu igru života,

Gdje se sve uzburka i pomješa,

Pa nalete neke čudne pojave,

Kad se svaka misao vješa,

Svima koji vetar dojave.

Ne znaš ti tu igru,

A i zašto bi je znala,

Kada je zaboravlja

I onaj što je smislio prvi,

To je samo jedna igra mala,

Koja me od svega oporavlja,

I donosi red u protoku krvi.

Ne znaš ti tu igru, a nekad si znala...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Igra opadanja

Sasipam ulje na vatru,

Gledajući kako se izvija dim,

Iz to malo zavodljivog plamena,

Što razigrava sjene po zidu.

Osjećaj vreline kruži venama,

Dok digitalni časovnik pljucka minute,

Koje ne ostavljaju traga ni na čemu,

Pa ni na mojim nabreklim nogama.

Trujem se nekom glasnom muzikom,

Hvatajući ovlašni pogled,

Žene sa nacrtanim, debelim obrvama,

Koje su pravile nesigurni upitnik.

Novembar me pomalo guši,

Svojim ishitrenim pokušajima,

Da po svaku cijenu zasjeni,

Već zaboravljeni sloj oktobra.

Na đonovima izlizanih cipela,

Zalijepljeno lišće izgara od želje,

Da još jednom ponovi igru opadanja.

Igru koju i sam volim ponoviti.

Zarobljen u ljušturu, obojenu sivom,

Puštam noge da idu dalje,

Znajući granice koje okružuju,

I ono malo što stoji na njima.

Nebo ne pravi razliku...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Noć

Nikako da jutro blijesne,
Noć se crni, jako, uporno.
Nikako da se jave misli svijesne,
Sve se, nekako, osjećaju umorno.

Noć i ja se družimo u tami.
Glupo mi da palim sijalicu.
Nekako, ljepše je kad smo sami.
Mogu i da plačem, razjapim vilicu.

Noć i ja se stalno družimo,
Navikli smo jedno na drugo.
Nas dvoje se odavno kužimo,
Kao kad po čempresu zahuči jugo.

Noć i ja, uvijek spremni za ples,
Prepleteni u igri bez kraja.
Ne mijenjamo nikada dres.
Dva tima tame, igraju bez sjaja.

Noć i ja, pohlepni, oholi,
Kad se dohvatimo, sve sijeva!
Kad se zagrlimo, to boli!
To je mokro, kao da potop lijeva.

Noć i ja, uhvatimo isti korak,
Zavrtimo se u piruetu.
Meni bude u ustima ukus gorak,
Ko da sam sam na ovom svijetu.

Noć i ja, Bože, kad se stisnemo!
Pa tu kosti škripe, pucaju!
U jedan glas, noć i ja vrisnemo.
Na vrata đavoli upravo kucaju.

Noć i ja...kad vrisnemo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Isčupaj sjever iz sebe

Dok Chopin prelazi dirkama,
Trnu mi ruke, sanjive su oči.
Sreli smo se na nekim, žestokim svirkama.
Ko mi te neda? Ko me to koči?

Preludij ima potpunu svijest.
Savršeno odzvanja po uhu.
Uz dugačku cestu posađen sam brijest,
Vodenom igrom, iscjeđen sam u suhu.

Ako mi otkažu iz prstiju moći.
Ako se okrenem i ne vidim ništa?
Zaobiđen,sada ću te proći,
Prljava, već sada si mi potpuno čista.

Okopnila si, rasula se u jug.
Izčupaj sjever iz sebe.
Po ovom danu si prosula lug,
U meni misao još uvjek zebe.

Prljava si i potpuno čista...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Na kraju ulice

Prelivena suncem, ulica leži,
Prolaze asfaltom metalne bube.
U njima su mnogi što gube,
Sa njima je i neko ko bježi.

Semafor daje još malo blijeska,
Crveno boji upečatljivu sliku.
Zaustavlja prolaz nervoznom liku,
Dok neko izlazi i vratima treska.

Na kraju ulice, još dvije ulice,
Sačekuju zvijeri uz škripu metala.
Sakupljaju rasutu igru svjetala,
Na kraju ulice, ugledah ti lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Svlačiš se

Gledam te dok se svlačiš,
Haljina pravi na podu gužvu.
Tijelom izvajanim jutro mračiš,  
Tvoje tragove skupiću u spužvu.

U ritmu poznatom igraš, bjesniš,
 Korak se pružio, cipelom lupa.
 Kad god se sretnemo, ti se žestiš,  
A podpetica ti gluha, tupa.

Savršen sklad uz nogu ti ide,
 Ni noć ti ne može pobjeći.
 Od tvog dodira mi misli bride,
Tijelo ti izranja iz tkanine, odjeći.


Koža ti sija, uporno vlažna,  
Jedan zrak je pao na poru.
 U mom životu, vrlo si važna.
Kao hljeb, što se osušio u koru.

Grudi uporno štrče ispod bluze.

Pokušavam da ih prstima obuzdam.

Te bradavice, savršene muze,

Sa njih klizim, tamo gdje… samo ja znam.

Tako obučena, divno se skidaš…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic