Ne znaš ti tu igru

 

Ne znaš ti tu igru,

Gledati nebo sa vrha.

Neke ogoljene planine.

Ležeći na travi,

Dok kolonu prekidaju mravi,

Dok se primiču i odmiču daljine.

Ne znaš ti tu igru,

Što nema nijedno pravilo,

Samo se popneš gore,

Zbaciš sve što te davilo

I gledaš to magle more,

I čekaš strpljivo nailazak zore.

Ne znaš tu igru života,

Gdje se sve uzburka i pomješa,

Pa nalete neke čudne pojave,

Kad se svaka misao vješa,

Svima koji vetar dojave.

Ne znaš ti tu igru,

A i zašto bi je znala,

Kada je zaboravlja

I onaj što je smislio prvi,

To je samo jedna igra mala,

Koja me od svega oporavlja,

I donosi red u protoku krvi.

Ne znaš ti tu igru, a nekad si znala...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović