Ne znaš ti tu igru,
Gledati nebo sa vrha.
Neke ogoljene planine.
Ležeći na travi,
Dok kolonu prekidaju mravi,
Dok se primiču i odmiču daljine.
Ne znaš ti tu igru,
Što nema nijedno pravilo,
Samo se popneš gore,
Zbaciš sve što te davilo
I gledaš to magle more,
I čekaš strpljivo nailazak zore.
Ne znaš tu igru života,
Gdje se sve uzburka i pomješa,
Pa nalete neke čudne pojave,
Kad se svaka misao vješa,
Svima koji vetar dojave.
Ne znaš ti tu igru,
A i zašto bi je znala,
Kada je zaboravlja
I onaj što je smislio prvi,
To je samo jedna igra mala,
Koja me od svega oporavlja,
I donosi red u protoku krvi.
Ne znaš ti tu igru, a nekad si znala...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
