Dolaziš mi u snove, kopajući rov,
Tunel, kojem ni ne slutim kraj.
Ponekad sam loš, mrzovoljan kov,
Želim da nestaneš direktno u... raj.
Mrviš me, prosto uvijaš mi kosti.
I kad ne volim te, ja te ne mrzim.
Bože, bože molim te, oprosti!
Lomiš me samo dodirom brzim.
Svitanja me bacaju u očaj,
Osjećam te, sasvim ispod uha,
Ili idi ili sve to što imaš, daj!
Da li si stvarna ili silueta duha?
Oštra kost se zabija u kožu.
Tijelo se uvija trpeći bolove.
Đavoli zauzimaju udobnu ložu,
Dok snijeg prekriva brda i dolove.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар