Čvrsto stisnuti kapci

Davni strah na tvom licu,
Ima oblik krupnih očiju.
Naviknutih na širenje zjenica
Ispod čvrsto stisnutih kapaka.

U tebi vrišti bujica podsvesti,
Prolazeći kroz pukotine vremena.
Spuštaš ramena skroz nisko,
Da govor tela bude potpuno jasan.

Bojiš se sopstvene senke,
Koja ti se uvija oko nogu.
Kao pas željan pažnje,
Dok neprestano vrti repom.

Znam, bodriš se ćutanjem,
Jer su reči odavno presušile.
Stiskaš usne u ravnu crtu,
Prelazeći granicu iz straha u bol.

Sklupčana u uglu svesnog,
Čekaš malo svetla da poprska tamu.
Iz koje više i ne pokušavaš izaći,
Jer si odavno njen sastavni deo.

Strah ima oblik krupnih očiju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grijesi

Imaš li i jedan razlog za bijeg,

Ili si otišla samo iz čistog hira?

Bilo je sunce ili je padao snijeg,

Nikako od tada da nađem mira.

Znaš li da sa tobom je otišla muka,

Koju je cijedio iz mene đavo?

Ostala je podignuta, crna ruka,

Kojom sam doticao samo plavo.

Bježi sad! Hajde idi, odlazi!

Sa tobom nestaju i moji grijesi.

Tako će i đavo prestati da plazi,

Račvasti jezik izgrižen odnesi.

Kad stigneš tamo gdje ništa ne boli,

Podigni glavu i ispravi ramena.

Pogledaj koliko te sjena voli,

Pogledaj kakva to dođoše vremena.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kaljuga

Poniženi i jako uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Drugačije ne može, ubijeđeni,
Kome tu istinu da odamo?

Zagrađeni  vlastitim ogradama,
Gradimo  neponovljivi  geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.

Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri  popljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada kida.

Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.

Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.

Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.

Ljudi se ne bune, ćute...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ona

Kao san, samo titra, obuzima ,

Kosa joj pada niz ramena

Na prepad dolazi i uzima,

I ono skriveno ispod kamena.

Dodir joj je surovo nježan,

Od takvog oružja nema odbrane.

Pogled vreline, a ledeno sniježan,

Tijelo je upucano, a nema rane,.

Kao magla, mekano oblaže oko,

Kroz vene dolazi ta anestezija.

Polako toneš skroz duboko,

U zjenicama ti samo osmjeh sija.

Kao san, titra…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav   Makljenović