Kaljuga

Poniženi i uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Da ne može drugačije, ubijeđeni,
Kome da istinu odamo?

Zagrađeni ogradama,
Gradimo vlastiti geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.

Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri upljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada iskida.

Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.

Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.

Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.

Ljudi se ne bune, ćute...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović