Приказивање постова са ознаком beskraj. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком beskraj. Прикажи све постове

четвртак, 29. септембар 2022.

Nizovi glava





U osvjetljenim prozorima se naziru

Nizovi glava, stisnutih jedna uz drugu


Umnoženi beskraj istih profila


Džinovsko tijelo bez kičme

Priviđenje praznog pogleda


U mrtvilu svijetlosti noćne lampe

Iznervirano uho prati raznovrsne zvuke

Nerazumljivog sklopa nadolazećeg ništavila


Prolazim kroz maglu nagovještaja

Tvrdokornog nagađanja rađanja dana


Obnevidio i otupio od čekanja

Smjestih se u prvu klupu

Dok se mrak kočoperio po parku


Dnevna svjetlost će doći uz pratnju

Moćno nabildovanog obezbeđenja

Sabijajući u obor sve pobunjene


Koji su zastali na blatnjavom putu

Praveći od velikog događaja

Potpuno beznačajnu sitnicu


Koja ničim ne dodiruje

Ogromnu većinu čovječanstva


Skupljenu u nezavisnost

Odavno iskopanog groblja

Okruženog ćutanjem

Tek stasale manjine


Kroz polumrak se naziru

Dugački nizovi glava...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


среда, 16. децембар 2020.

U vazduhu lebdi zamrlost

 





Duga i studena ćutanja,

Šište iz tamnih dubina.

Vreme beskrajno.

Jedva vidljivi pokreti.

Ne vidimo se,

Ne čujemo se.

Sve je zastalo.

U vazduhu lebdi zamrlost.

Rastavljamo reči od reči.

Pitanja se šalju preko rovova.

Niko tišinu ne remeti.

Doživotno je ćutanje,

Iskidani slogovi se gube,

Propadaju nepovratno u ambis... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 17. септембар 2020.

Jesmo li to mi






Kako smo to stigli ovdje?

Šta tražimo, koga čekamo?
Ko je to u nama što traži odgovore?
Jesmo li to mi u nama?

Dok se svijet proteže u beskraj,
Ima li smisla otimati trenutak?
Koliko traje osećaj bespomoćnosti,
Kad si ukopan u mjestu?

Nigdje ne odlazimo, ali smo odsutni,
Na stalnom putovanju kroz samog sebe.
Uzalud tražeći sve što je već nađeno,
Zbunjeni slutnjom o vječitom zaboravu.

Iluzija o vlastitoj postojanosti,
Rasplinjava se pred nijemim svjedocima.
Praveći paučinu od ostataka istine,
Koja bi izdržala i teže prepreke od to malo laži...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 3. септембар 2020.

Studena ćutanja

 




Duga i studena ćutanja

Šište iz tamnih dubina.

Vreme beskrajno,

Jedva vidljivi pokreti.

Ne vidimo se,

Ne čujemo se.

Sve je zastalo.

U vazduhu lebdi zamrlost.

Rastavljamo reči od reči.

Pitanja se šalju preko rovova.

Niko tišinu ne remeti.

Doživotno je ćutanje,

Iskidani slogovi se gube,

Propadaju nepovratno u ambis...

Studenog ćutanja.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Maljenović

недеља, 19. јул 2020.

Na granici noći







Jutro uskače u dan,
Gledajući namršteni oblak,
Neizmjerno težak od kišnog jezera,
Nakupljenog negdje po beskraju,
Nebeskog svoda, hladnog i besćutnog.

Svaki novi dan bi bio samo riječ,
Da nije snova, te inicijalne kapisle života.
Snovi pretopljeni u vječnost,
Vječnost stopljena sa trenutkom.
Trenutak ubrizgan u život.
A život, rijeka sadašnjeg trena.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu,
Neposlušnike vječitih pravila igre,
Igre ustoličene svakim rađanjem,
Svakim prihvatanjem karata,
Podjeljenih iz obilježenog špila,
Igre od koje je mnogima odavno muka,
Ali nemaju lijeka, osim duboke kese za povraćanje.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 16. октобар 2019.

Linija beskraja




Strah ti izbija iz zelenog oka,
Ogromni pauk plete čvrstu mrežu.
Ja sam kao stijena, na  kojoj leži foka.
Ledeni talasi u san me  sada vežu.
Zovem te krikom, a ne čuješ glas.
Uz zvuke vjetra lomi mi se tijelo.
U mojim tonovima preovladava bas,
U mome sjećanju ništa nije cijelo.
Lomi me, cijedi, prosto kida!
Linija beskraja je dotakla tvoju.
Jedan vrač je tu, da ti rane vida.
Da ti pretopi crno u neku svijetlu boju.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović