U zubima mraka

 

Budimo se jutrima izgubljeno

U svijetu izlizanom kao tepih

Od koraka prodane generacije

Zaglavljene u zubima mraka

U jeku egzistencijalne frustracije

Upadamo u stanje praznine i besmisla

Prekriveno debelim slojem dosade

Koja nas šiba i goni putevima

Naizgled pravim i mekanim

Ispod kojih vreba oštro

I otrovno trnje

Koje stvara privid blizine

Dok vrhovi na horizontu ostaju nedodirljivi

Nikada popeti

Gomila prepreka na putu

Mogla bi da postane put

U neki netaknut svijet

Ili je samo ugažena staza do ambisa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

U vazduhu lebdi zamrlost

 

Duga i studena ćutanja,

Šište iz tamnih dubina.

Vreme beskrajno.

Jedva vidljivi pokreti.

Ne vidimo se,

Ne čujemo se.

Sve je zastalo.

U vazduhu lebdi zamrlost.

Rastavljamo reči od reči.

Pitanja se šalju preko rovova.

Niko tišinu ne remeti.

Doživotno je ćutanje,

Iskidani slogovi se gube,

Propadaju nepovratno u ambis... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Puzeći život

Spustio se očaj preko ramena.
Dođe mi da vrisnem, ali nemam glasa.
Da dignem ruke i brzo se predam,
Dok se bezglava gomila kotrlja ka ponoru.

Gdje se završava taj puzeći život,
U kojem sasvim slučajno prisustvujem.
Gdje je početak svega što je sada,
Dok samog sebe ispraćam u prošlost?

Ko nas to stalno ubija?
Kako se stvara taj smrad u duši?
Ko nam uzima život i svjetlost?
Kako ćemo preći na drugu obalu,
Kad su vode potpuno  mutne.

Nije me briga odakle dolaziš,
Jer ne idemo istim putem.
Znam da smrt ima završnu riječ,
Prepoznajem je po iskrenom osmjehu.

Pomozi mi da  napustim,
Ovaj pokretni kavez laži.
Da izvadim i bacim,
Ovu izmišljotinu moga uma.

Pokušavam da iznjedrim,
Novu renesansu svijesti.
Potpuno usamljen među ljudima,
Stojim na tek rođenim nogama,
Gledajući  život pravo u lice,
I voleći ga baš takvog kakav jeste.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kraljica Zima

Guramo se kroz sive ulice,
Češemo ramenom trošne fasade.
Niko nikoga ne gleda u lice,
Nikoga briga, šta drugi rade.

Kotrljamo kamenje uz stijenu,
Padamo lako sa vrha u ambis.
Okrenuti naprijed, gledamo sijenu,
Na podijumu propasti, zovu na bis.

Vučemo se kao prebijena noga,
Neosjetna na bol, bez mišića.
U glavama crno, kao u sred roga,
U ustima zadah od poslednjeg pića.

Hladnoća jutru daje snoviđenje,
U daljini stoji drvena straža.
Mraz odbija moguće poređenje,
Kraljica Zima mazi svoga paža.

Guramo, kotrljamo, vučemo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović