Guramo se kroz sive ulice,
Češemo ramenom trošne fasade.
Niko nikoga ne gleda u lice,
Nikoga briga, šta drugi rade.
Kotrljamo kamenje uz stijenu,
Padamo lako sa vrha u ambis.
Okrenuti naprijed, gledamo sijenu,
Na podijumu propasti, zovu na bis.
Vučemo se kao prebijena noga,
Neosjetna na bol, bez mišića.
U glavama crno, kao u sred roga,
U ustima zadah od poslednjeg pića.
Hladnoća jutru daje snoviđenje,
U daljini stoji drvena straža.
Mraz odbija moguće poređenje,
Kraljica Zima mazi svoga paža.
Guramo, kotrljamo, vučemo...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар