Na granici noći

Jutro uskače u dan,
Gledajući namršteni oblak,

Neizmjerno težak od kišnog jezera,

Nakupljenog negdje po beskraju,

Nebeskog svoda, hladnog i besćutnog.

Svaki novi dan bi bio samo riječ,

Da nije snova, te inicijalne kapisle života.

Snovi pretopljeni u vječnost,

Vječnost stopljena sa trenutkom.

Trenutak ubrizgan u život.

A život, rijeka sadašnjeg trena.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu,

Neposlušnike vječitih pravila igre,

Igre ustoličene svakim rađanjem,

Svakim prihvatanjem karata,

Podjeljenih iz obilježenog špila,

Igre od koje je mnogima odavno muka,

Ali nemaju lijeka, osim duboke kese za povraćanje.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović