Ljepotice moja, podignute glave,
Kako lijepo tom nogom kročiš.
Neka plemena te kao praznik slave,
U hiljadu i pet stotina snova noćiš.
Srećo moja, sumnjivog porijekla,
Obojena čudnom bojom purpura.
Baš si me u razmišljanju zatekla,
I kako iz glave duva užasna bura.
Vidim te, dok se bojiš u bijelo,
Gledam te i uživam u toj boji,
Totalno je umorno moje tijelo,
U njemu sam slučajan, bilo koji.
Nebo mi pada na glavu čupavu,
Uživam u bojama ludačkog cvijeća.
Ljubim te, tako primitivnu i glupavu!
Poljubac će biti kao upaljena svijeća.
Pojavi se dok nestaje dan,
Tuku me izrodi, dok ti gledaš!
Zvao sam te ili je to san,
Pipcima tame da me predaš...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар